18.10.2005., utorak
EU-da ili ne?
|
Kao što svi znamo ovih dana vrlo je aktualna tema o početku pregovora Hrvatske za ulazak i punopravno članstvo u Europsku uniju.Naša "draga" bebetina Karla del ponte pritisnuta sa strane svojih mentora tj.masonerije morala se javno izjasniti da Hrvatska potpuno surađuje sa sudom u Den Haagu,jer bi inače Austrija dala veto na ulazak Turske u pregovore te pregovori sa Turskom ne bi započeli što bi vrlo smetalo svjetskoj ološi.Naš dragi premijer Sanader i ministirica za Europske integracije jako se ponose otvaranjem pregovora za ulazak u EU i klanjaaju se tome kao zlatnom teletu ne misleći što će nam ta Europska unije donesti.Današnja E-unija i njezin koncept su samo još jedna masonska tvorevina ka ostvarivanju masonskog paklenog plana u proglašenju jedne svijetske vlade,i jednog svijetskog poretka(Novus ordo seclorum)kojemu je cilj ukinuti sve granice među državama i sve ljude orobiti i privesti ih njihovoj poptupnoj kontroli.Na temelju reprezentativnih uzoraka ankete donose rezultate kako je euroskepticizam pao te kako više od 50%posto Hrvata želu u E-uniju.To su oni konformirani Hrvati koji oblače kapute kako vjetar puše i ne vide iza kulisa svijetske pozornice.Ulazak Hrvatske u E-uniju bila bi ponovna tamnica Hrvatskog naroda još gora od one polastoljetne u Jugoslaviji.Hrvati su 1918 kako je rekao Radić srljali kao guske u maglu,a to isto činimo i danas jer se ne pitamo što nam E-unija donosi.Kako ta tvorevina može biti dobra i moralna ako nam je uvjet za ulazak u nju izdaja Hrvatskih heroja kao što je Ante Gotovina,blačenje Svetog Domovinskog rata jer oni preko Ante žele oblatiti cijelu Hrvatsku vojsku,Domovinski rat,a preko toga i cijeli Hrvatski narod. Ulaskom u E-uniju naša mala još uvijek u trasnziciji gospodarstva nemaju šanse da opstanu u konkurenciji sa velikim,mehaniziranim gospodarstvima bogatih zemalja,a kao što vidimo međunarodni dug nam neprestano raste što je samo jedno od sredstava specijalnog perfidnog rata koji se vodi protiv Hrvatske,jer masonerija tj.vražji sluge infiltriali su se u sve vlade svijeta,sve veće organizacije i kompanije i svuda imaju svoje uši.Masonerija koja danas vuče konce svijetske politike osobito je ogorčena na Hrvatsku jer ih jako peće što je ona ostvarila svoju samostalnost,jer Hrvatska od 91-98 nije pobjedila samo Srbe,nego masoneriju koja i je zakuhala taj rat.Masonska zavjera je sve prisutna,i mnogi bi se na ove teze nasmijali i rekli kako imam bujnu maštu,ali ako se sagledaju činjenice svaki iole pametni čovjek izvukao i zaključak,i upravo to ne znanje o zavjeri je velik plus za masoneriju,a znamo da je najveći uspjeh vraga što je uspio uvjeriti ljude da ne postoji.Na referendumu nadam se da će se što više Hrvata izjasniti za NE ulazak u E-uniju jer ako u nju uđemo nastupit će dekandecija i ponovna tamnica Hrvatskoga naroda.Kao što izreka kaže:"Historia est magistra vitae" pa dajmo da nas ta povijest koja je bila obilježna krvlju i borbom za opstanaka pouči da ponovno "ne srljamo kao guske u maglu". |
26.08.2005., petak
...
Ovaj post ostavljam za vaše komentare,preporuke kako bih mogao poboljšati stranicu,kritike,komentari su dobrodošli,ali naravno ne one sa komunističke i četničke strane jer oni što više pljuju po meni to dobivam veću snagu da nastavim svoj rad. |
22.08.2005., ponedjeljak
Ej Franina ko planina...
 Hrvatski povjestničar i predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman rođen je u Velikom Trgovišću, općinskom mjestu u Hrvatskom zagorju, 14. svibnja 1922. Njegov otac Stjepan (bio je istaknuti član Hrvatske seljačke stranke) i majka Justina rođ. Gmaz imali su, osim Franje, još dva sina: Ivicu i Stjepana. Majka mu je umrla g. 1929., kad je pošao u pučku školu. Brat Stjepan poginuo je kao pripadnik antifašističkog pokreta u proljeće g. 1943. Oca Stjepana, iako je bio jedan od glavnih pokretača antifašističkog pokreta u Hrvatskom zagorju i član ZAVNOH-a i AVNOJ-a, likvidirala je u proljeće g. 1946. - zbog njegovih kritika nove jugokomunističke vlasti - tajna policija NR Hrvatske izvršavajući smjernice i odluke tadašnjega jugoslavenskog policijskog centra iz Beograda za uklanjanje svih stvarnih i mogućih ideoložkih protivnika. Osnovnu, odnosno pučku školu Tuđman je pohađao u rodnom mjestu (1929.- 1933.). Srednju je školu polazio u Zagrebu (1934.-1941.), gdje se uzdržavao uglavnom sam, podučavanjem drugih. Već kao srednjoškolac sudjeluje u nacionalnom demokratskom pokretu, zbog čega je g. 1940. bio pritvoren. Od g. 1941. sudjeluje u antifašističkom partizanskom pokretu i socijalnoj revoluciji u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Još u ratu, potkraj siečnja g. 1945., upućen je, kao jedan od hrvatskih predstavnika, u Vrhovni štab NOV i POJ u Beograd. Zatim radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, pa u Generalštabu JNA i u uredničtvu Vojne enciklopedije. U Beogradu završava i studij na Višoj vojnoj akademiji (1955.-1957.). Iako je potkraj g. 1960. promaknut u čin generala, već sliedeće godine (1961.) na vlastiti više puta postavljani zahtjev napušta aktivnu vojnu službu, da bi se mogao sasvim posvetiti znanstvenom i književnom radu. U Zagrebu g. 1961. osniva Institut za poviest radničkog pokreta i ostaje njegovim direktorom do g. 1967. G. 1963. izabran je - na osnovi habilitacije - za profesora na Fakultetu političkih znanosti Zagrebačkog sveučilišta, gdje je predavao predmet Socijalistička revolucija i suvremena nacionalna poviest. Stupanj doktora poviestnih znanosti postigao je g. 1965. na Zagrebačkom sveučilištu obranom disertacije »Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.« Vrlo rano, još u prvoj polovini pedesetih godina, Tuđman se je počeo baviti znanstvenim radom. Objavio je veći broj radova - posebnih izdanja rasprava i članaka - više od 150 - iz poviestnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne poviesti, te filozofije poviesti, međunarodnih odnosa. Sudjelovao je na više znanstvenih simpozija u domovini i inozemstvu i držao predavanja na sveučilištima u Čeho-Slovačkoj, Italiji, Njemačkoj, Austriji, Kanadi i SAD. G. 1966. na Harvardskom je sveučilištu, u okviru serije Međunarodnoga seminara, održao predavanje pod naslovom »The Future of Supremacy and of Coexistence in the Nuclear Age of the World's History« (Budućnost prevlasti i supostojanja u nuklearnoj eri poviesti čovječanstva). Bio je član uredničtva vojno-teorijskog časopisa »Vojno delo«, redaktor i pomoćnik glavnog urednika »Vojne enciklopedije«, suradnik i redaktor enciklopedija Leksikografskog zavoda« »Miroslav Krleža«, glavni i odgovorni urednik časopisa »Putovi revolucije«, član izdavačkog odbora časopisa JAZU »Forum«, član izdavačkog odbora »Hrvatskog tjednika« i član uredničtva »Glasnika Hrvatske demokratske zajednice«. Od g. 1962. do 1967. Tuđman je predsjednik Komisije za međunarodne odnose Glavnog odbora Socijalističkog saveza Hrvatske. Od g. 1965. do 1969. narodni je zastupnik Prosvjetno-kulturnog vieća Sabora SR Hrvatske i predsjednik Odbora za znanstveni rad Prosvjetno-kulturnog vieća Sabora. Bio je član Upravnog odbora i Izvršnog odbora Matice hrvatske i predsjednik Komisije Matice hrvatske za hrvatsku poviest. Član je Društva hrvatskih književnika od g. 1970. i član Hrvatskog centra PEN-a od g. 1987. Već su prvi objavljeni Tuđmanovi tekstovi iz područja vojne doktrine i poviesti osvajačkih i oslobodilačkih ratova - u kojima je, polazeći s gledišta da svaki narod treba imati svoju oružanu silu, zastupao koncepciju naoružanog naroda i teritorialne obrane - postali predmet kritike pobornika centralističko-hegemonističkih shvaćanja i optužaba zbog tobožnje nemarksističnosti i nacionalizma. Tuđmanova gledišta - u prvom redu njegovo protivljenje nametanja kompleksa krivice hrvatskom narodu zbog NDH u Drugomu svjetskom ratu, i osobito zbog ukazivanja na preuveličavanje jasenovačkih žrtava - izložile su ga političkim a zatim i sudskim progonima. G. 1967. bio je izbačen iz Komunističke partije. Morao je napustiti Institut, uklonjen je sa Sveučilišta i umirovljen radi sprječavanja javne djelatnosti, kad mu je bilo samo 45 godina. Kad je g. 1972. započeo progon hrvatskih disidenata bio je zatvoren, s tim da je trebao postati glavni optuženik zbog tobože sumnjivih veza s inozemstvom i hrvatskom emigracijom. Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Josipa Broza Tita, izbjegao je višegodišnju robiju koja mu je bila namienjena pa je osuđen samo na dvie godine zatvora (kasnie je i ta osuda smanjena na devet mjeseci). U prvomu političkom procesu po Titovu odlasku s poviestne scene, ponovno je - u veljači g. 1981. - osuđen na tri godine zatvora i na zabranu svakoga javnog djelovanja u razdoblju od pet godina, i to zbog toga što je dao intervjue za švedsku i njemačku televiziju i francuski radio, u kojima je govorio o svojim poviestnim prosudbama, i u prilog pluralističke demokracije. U zatvoru u Lepoglavi proveo je od siečnja g. 1982. do veljače g. 1983., kad je bio pušten radi liečenja. U svibnju g. 1984. vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je u rujnu iste godine zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uvjetno pušten iz zatvora. Kad mu je g. 1987. vraćena putovnica, nakon što je sedamnaest godina bila oduzeta, putuje u inozemstvo - najprije u Kanadu i SAD, a zatim u europske zemlje - gdje svojim predavanjima dovodi do buđenja i stvaranja hrvatskoga nacionalnog demokratskog pokreta među hrvatskim iseljenicima. U lipnju 1989. dr. Tuđman na nejavnom mjestu osniva HDZ. Broj članova je rastao, HDZ je uspostavio dobre odnose s iseljeništvom, unatoč optužbama tadašnjeg SKH da se radi o stranci »opasnih namjera«. Većina hrvatskih građana je iza programskih slogana »Budimo svoji na svome« i »Odlučimo sami o sudbini Hrvatske« prepoznala program obnove hrvatske države. Na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj u travnju 1990. Tuđmanov je HDZ dobio plebiscitarnu potporu hrvatskog naroda. Za predsjednika Predsjedništva većinom u Saboru izabran je dr. Franjo Tuđman. (I na predsjedničkim izborima 1992. i 1997. godine dr. Tuđman je oba puta pobijedio svoje protukandidate već u prvom krugu.) Prvi višestranački Sabor ustoličen je 30. svibnja 1990. Nakon pristupnoga govora, kako čitamo u novinskim kronikama, točno u 17 sati i 19 minuta pred Sabor je, nakon što je iznesena banska zastava, izašlo novo hrvatsko čelništvo predvođeno dr. Tuđmanom. Uz ovacije prisutnih i skandiranje »Franjo, Franjo« i »Hrvatska, Hrvatska«, novo čelništvo praćeno zastupnicima i konjanicima u tradicionalnim odorama spustilo na Trg Republike. Svuda gdje su prolazili vijorile su se zastave s povijesnim hrvatskim grbom. Na prepunom Trgu, dr. Tuđman je, u prisutnosti kardinala Kuharića, kazao: »Ostvarili smo jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske, ostvarili smo jedinstvo svih hrvatskih staleža i svih hrvatskih naraštaja. Uskrisili smo potištenu i povrijeđenu nacionalnu svijest, probudili ponos i nadu hrvatskih ljudi i svih građana Hrvatske«. Jedna od anketiranih građanki je tim povodom izjavila: »Konačno se lijepo osjećam u svojoj domovini«. Nakon tih dana, već potkraj ljeta 1990., počinje jedno od najtežih ali i najslavnijih razdoblja hrvatske povijesti. Srpska manjina u Hrvatskoj poticana od velikosrpskih krugova iz Beograda blokira prometnice, a kasnije i nasilno preuzima vlast u pojedinim područjima. Radi se na rušenju demokratski izabrane hrvatske vlasti. Logističku potporu im daje tadašnja Jugoslavenska narodna armija koja je još u travnju između dva kruga izbora Hrvatskoj oduzela oružje Teritorijalne obrane. Tim oružjem su poslije naoružavani pobunjeni Srbi koji su oformili paravojne postrojbe i paradržavne oblike vlasti na dijelu države. Već tada se vidjelo da je zemlja u smrtnoj opasnosti, da su u tijeku pripreme za brutalnu agresiju, i da će samo od njezine izdržljivosti i mudrosti njezina vodstva ovisiti hoće li opstati na zemljopisnoj karti kao - zasebna država. Procjene analitičara na Zapadu govorile su kako će se Hrvatska, kad definitivni srpski napad otpočne, braniti najviše nekoliko tjedana i da će biti poražena. Međutim, suprotno takvim očekivanjima, obranom Hrvatske u Domovinskom ratu, vojnim pobjedama u »Bljesku« i »Oluji« te reintegracijom istočne Slavonije, vraćeno je dostojanstvo hrvatskom narodu. Dr. Tuđman će tako ostati zapamćen kao hrvatski vođa kojem je uspjelo obnoviti državu, pobijediti u ratu te uspostaviti hrvatske granice na Dunavu i u Boki kotorskoj. Eliminacijom srpske paradržave konačno je nakon gotovo pet stoljeća spojena sjeverna i južna Hrvatska. Time su stvoreni potpuno novi geopolitički odnosi u ovom dijelu Europe. Nerietko se govori kako će poviest hrvatskoga predsjednika Dr. Franju Tuđmana zapamtiti ka hrvatskog Bismarcka. Ne samo zbog toga što je objektivno tvorac Hrvatske države (kao što je Bismarck bio Njemačke), nego i zbog drugih sličnosti i paralela. Kao i Bismarcku, i Tuđmanu je palo u zadaću da hrvatsku državu stvara u ratnom vihoru, u neprijateljskom okruženju i protiv volje lokalnih i svjetskih moćnika. Štoviše, zadaća hrvatskog Predsjednika dijelom je bila i teža, jer je i on kao i hrvatski narod praktički počeo ni iz čega. I psihološko-taktičke paralele su tu, kao i oštro oko za budućnost. Tuđmanova sposobnost beskrajnog taktiziranja, igranja na mnoge karte, a da pritom ni jednog trenutka ne izgubi pred očima krajnji cilj, upravo su bismarckovski, taj osjećaj za real-politiku bio je od presudnog značenja za izbor timinga, koji je i u ratu i u miru jednako važan kao i sredstva kojima se neki cilj postiže. To je došlo do izražaja 1991. kada je hrvatski Sabor donio jednako povijesnu kao i genijalnu odluku o proglašenju nezavisnosti, pretekavši tada za samo nekoliko sati sličnu slovensku izjavu i tako Hrvatsku iz gotovo izgubljene pozicije praktički katapultirao u isti onaj paket međunarodnog diplomatskog priznanja koji je kasnije uslijedio. To je došlo do izražaja i sada, u ovoj briljantnoj i veličanstvenoj akciji oslobađanja hrvatskih okupiranih područja, budući da trenutak, s obzirom na sve vojne, političke i ine okolnosti, nije mogao biti bolje i preciznije pogođen. Tuđmanov osjećaj za povijesnu odgovornost, ne samo spram hrvatskog naroda, nego i u odnosu na cijelu ovu regiju, pa i samu Europu, također ima bismarckovski karakter. Kao što je i Bismarck ratovao samo tako dugo i toliko dok nije ujedinio Njemačku, a poslije se posvetio čuvanju i održavanju europskog mira i ravnoteže, tako to danas isto - u okvirima ove naše regije - pokušava i čini hrvatski Predsjednik. Zato toliko i govori o novom povijesnom sporazumu i zato toliko radi na uspostavi novog međunarodnog poretka na ovim prostorima koji bi svima donio mir i ispunjenje njihovih opravdanih nacionalnih ciljeva kao nužnu bazu za stabilnost i ravnotežu. Uključujući tu, dakako, i opravdane srpske nacionalne interese. Zbog svega toga i nije toliko neshvatljivo da danas na Zapadu, kao i drugdje, još ima podosta i novinara pa i političara koji su se spremni nabaciti blatom na hrvatskog Predsjednika, u stilu nedavne skandalozne izjave posrednika Europske unije, Šveđanina Bildta. Uz nerijetko prizemne političke i ine kalkulacije, za to postoji, međutim, i šire psihološko obrazloženje. Bivši socijaldemokratski kancelar Njemačke Helmut Schmidt ovih je dana, doduše, s pogledom na sadašnju generaciju njemačkih političara stvar ovako opisao: među aktivnim političarima danas više nema ljudi koji su sudjelovali u ratu ili bili u logorima, dakle onih koji su na vlastitoj koži osjetili kataklizmu i katastrofu. Današnji političari uglavnom žive prosječan život u kojem nemaju nikakvih problema, ako im nitko prerano ne umre ili ako ne dođe do raspada braka. Iz tog prosječnog iskustva i ljudi onda prave i prosječnu politiku i stoga su i sami u tom smislu prosječni. Iz te prosječne situacije, iz takvog konzumentskog života u kojem je najveća briga i problem godišnji odmor, svakako nije lako razumjeti narod koji danas mora prolijevati krv za ono što su drugi odavno postigli i što im se čini toliko samorazumljivim da u tom jednostavno više i ne vide neku vrijednost. Utoliko i ne čudi da hrvatski Predsjednik s negdašnjim njemačkim čeličnim kancelarom ima i tu sličnost da ga iz shvatljivih i neshvatljivih razloga mnogi suvremenici previše ne vole. Franjo Tuđman u povijesti će ostati upisan i kao čovjek sporta. I sâm sportaš, vičan natjecanju i uvijek željan pobjeda, bio je i sportski djelatnik, na kraju i navijač koji se opredijelo bez zadrške, izlažući se svjesno i otvoreno sportu koji ga je znao ponijeti i kojemu je do kraja ostao vjeran S Franjom Tuđmanom odlazi i jedan dio povijesti hrvatskoga sporta u nezavisnoj državi. Vrijeme koje se dijeli na tri etape – Atletsko prvenstvo Europe u Splitu 1990. koje je politički legitimiralo novoizabranu hrvatsku vlast, Olimpijske igre u Barceloni 1992. koje su afirmirale mladu hrvatsku državu i Svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj 1998. koje je bilo hrvatski klimaks u svakom pogledu! I sâm sportaš, vičan natjecanju i uvijek željan dostojnoga suparnika s kojim će nadmetanje biti pravi izazov, svojedobno nogometaš i tenisač, i sportski djelatnik, i pravi navijač što opredijelio se bez zadrške u njemu intimno najdražemu nogometu, Tuđman nije samo dobro poznavao sport na razini ustroja, tehnike, taktike i psihologije, nego je i te kako dobro znao sve globalne efekte jezika sporta. Prijemčljiv, izravan i dojmljiv, sport je u promociji i afirmaciji mlade hrvatske države dao nemjerljiv doprinos. Predsjednik je znao cijeniti važnost popularnosti sporta i njegovih efekata na međunarodnoj pozornici. Na što je sport kod nas jednako dobro reagirao, jer htio je, i znao je, prihvatiti Predsjednikovu inicijativu. Prve ovacije na sportskom terenu Franjo Tuđman je doživio otvarajući u kolovoško predvečerje '90. na splitskom Poljudu atletsko prvenstvo Europe, priredbu koja je zapravo bila prva prava ulaznica u svijet tada još uvijek neosamostaljene Hrvatske. Atletsko prvenstvo u Splitu trebalo je novu hrvatsku vlast, baš kao što je i nova hrvatska vlast trebala splitsko prvenstvo. Tuđman je toga bio i te kako svjestan, pa je 60 dana prije početka prvenstva, čija je organizacija doživjela u tom trenutku potpuni kolaps sabotirana sa jugoslavenske razine, odlučio da tadašnje hrvatsko Predsjedništvo preuzme pokroviteljstvo nad priredbom. Antun Vrdoljak svoju je redateljsku ulogu na spašavanju projekta atletskog prvenstva odigrao briljantno i u mediteranskom srcu Splita zapravo su udareni temelji putu u hrvatsku sportsku i svaku drugu neovisnost. Tuđman je iskreno i predano pratio sve hrvatske sportaše što su širom svijeta u vrijeme Domovinskoga rata i reketom i loptom i prosvjedom i nadmećući se u egzilu u neravnopravnim uvjetima pronosili istinu o hrvatskoj borbi. Koliko smo puta znali čuti da je prvo štivo koje bi zatražio navečer bilo sutrašnje izdanje Sportskih novosti. Prepoznajući sport kao svjetionik u teškom, začaranom i koječime opterećenom svijetu međunarodnih odnosa, neprestano ga je poticao svojom izravnom, otvorenom potporom, često se pritom izlažući i preko mjere. Sportašima, osobito onima koji su ga imali prigode sresti za kakvog natjecanja ili prijema, upravo je imponiralo s kolikom se Predsjednik privrženošću zanima za njih. Na kraju bi ih uvijek ispratio riječima: »Jest, važno je sudjelovati, ali mi kao sportaši znamo da je još važnije pobijediti. Međutim, molim vas, najvažnije je, ipak, da se svakog trenutka na sportskom borilištu i izvan njega kulturno ponašate i da pritom budete dostojni predstavnici naroda iz kojeg ste potekli.« Olimpijski dani '92. u Barceloni ostat će upamćeni po prvom velikom hrvatskom iskoraku na planetarnu pozornicu što nije ni mogao ni htio zaobići ni hrvatski Predsjednik. Posjetivši naše sportaše u olimpijskome selu, pozvao je na večeru hrvatske izvjestitelje iz Barcelone. »Među sportašima čovjek se uvijek osjeća ugodno. Došao sam u Barcelonu kako bih ispunio jednu obvezu. Obećao sam košarkašima, uđu li u finale, da ću ih doći vidjeti i čestitati im na velikom uspjehu. Drago mi je da sam ovdje, da sam vidio olimpijsko selo i hrvatsku zastavu i da ću prisustvovati dvoboju samostalne i neovisne hrvatske i Amerikanaca, najveće momčadi koja je ikada sastavljena«, kazao je tom prigodom predsjednik Tuđaman. Znajući koliko voli pobjeđivati, novinari su mu noć prije hrvatsko-američkog olimpijskog finala sugerirali da se nažalost neće osjećati ugodno prisustvujući sigurnom porazu hrvatske momčadi. »Zašto na žalost? Velika je stvar ne samo prisustvovati ovakvom finalu nego biti sudionikom finala kakvo još nije viđeno na Olimpijskim igrama. Zašto bi bilo sramota izgubiti od planetarne sile u kojoj 25 milijuna ljudi igra košarku, što je pet puta više nego što Hrvatska ima stanovnika. Čitav svijet će tom prigodom saznati za Hrvatsku, jer bit će to utakmica koju će vidjeti 3,5 milijarde ljudi!« Želeći se na svaki način okušati u sportu, ne samo kao izravni protagonist ili gledatelj-navijač, za hrvatsko je izdanje monografije »Barcelona '92« napisao svoja zapažanja o sportu u kojima odgovara zašto se za sportska nadmetanja običava reći da su viteška i zašto se na njih gleda kao na najsloženiji oblik odmjeravanja snage. »Zato što je tjelovježbena sportska moć jedina moć koja oplemenjuje i pobjednika i poraženog, jedina koja radost i zadovoljstvo donosi svima, jedina koja ne služi potiranju drugoga već oplemenjuje sebe sama. Ta plemenitost, pak, jamstvo je zajedništva u radosti što je pružaju igra i nadmetanje. Upravo stoga što svoj credo utemeljuje u onome što je srž sporta kao osobitoga vida čovjekova oplemenjivanja, olimpijski je pokret uspio prebroditi brojene krize u svojoj povijesti.« Osobno, s hrvatskim šalom oko vrata, svjedočio je u Lyonu i Parizu srpanjskih dana '98. izvanrednom dosegu hrvatske nogometne reprezentacije čiji je učinak prerastao sportske okvire, pretvorivši se u hrvatsku bajku usred Europe. »Neću zaboraviti dok sam živ, igramo protiv Njemačke u Lyonu četvrtfinale Svjetskog prvenstva. Utakmica tek treba početi, okrećem se sa svoje klupe i pogledom tražim svečanu ložu. Vidim samo Kohla, njemački je kancelar došao kao imperator i onako korpulentan sjeo u prvi red da sačeka skalp hrvatske reprezentacije. Gledam gdje je naš predsjednik, ali nigdje ga ne vidim. Ne sjedi pokraj Kohla. Kazujem dečkima: »Sad ćemo ih zgaziti, ni predsjedniku nisu dali mjesto!« I što vidim na kraju? Vodimo 3-0, okrećem se prema loži, i sad najednom Kohl se gotovo ne vidi, odjednom se vidi samo Tuđman«, upečatljivo je prisjećanje hrvatskoga nogometnoga izbornika na francuske dana a u svjetlu politike i lopte. Impresioniran hrvatskim nogometnim pothvatom i njegovim odjekom u svijetu, Predsjednik je jedva dočekao povratak nogometnih junaka, i na sâm dan njihova povratka u domovinu upriličio im je prijem i primjereno ih odlikovao, kao i brojne druge zaslužne hrvatske sportaše. »S obzirom na to kako nas je svijet nesklono primao, pa i na sportskom području, nogometni uspjeh ima golemo značenje i za unutarnju situaciju i za vanjskopolitički položaj. Neke su ankete pokazale da je prije SP-a za Hrvatsku znalo dva posto ljudi na svijetu, a sada ih zna 40 posto. Od kada sam na čelu Hrvatske, ni jedan susret s bilo kojim državnikom, nije prošao bez sporta«, govorio je u poslije francuskim danima hrvatski Predsjednik. Iznimno je i cijenio i volio sportske ambasadore koji su pronosili hrvatsko ime svijetom i zapaženim uspjesima bili primjer opstojnosti hrvatske države, i svaku je prigodu iskoristio da im se i javno zahvali. Franjo Tuđman u povijesti će ostati upisan i kao čovjek sporta. Sporta koji ga je znao ponijeti i kojemu je do kraja ostao vjeran. Tijekom svog državničkog djelovanja predsjednik Tuđman susreo se s većinom vodećih političkih ličnosti ovog vremena. Posebno je bliske odnose dr. Tuđman je ostvario s papom Ivanom Pavlom II. Vjerojatno i nije bilo slučajno da je svoj zadnji međunarodni kontakt imao s Papom u Vatikanu koji, unatoč upozorenjima liječnika, ipak nije htio propustiti.Boreći se kako u politici tako i u privatnom životu do kraja, njegovi istomišljenici, ali i oni koji se s njim nisu slagali, složit će se u jednom: Odlaskom hrvatskog predsjednika otišla je osoba koja je u okviru demokratskih institucija, ne samo dominirala hrvatskom politikom kroz zadnje desetljeće dvadesetog stoljeća, nego je i presudno utjecala na stvaranje novih međunarodnih odnosa u ovom dijelu svijeta. Tijekom tog burnog vremena Hrvatska je pod njegovim vodstvom od, za mnoge tek zemljovidnog pojma kojem su proricali brzu propast, postala, unatoč svim osporavanjima, stabilan i respektabilan čimbenik na međunarodnoj pozornici. |
20.08.2005., subota
DR. ANTE PAVELIĆ
 Dr. Ante Pavelić, političar i državnik, rođen je 14. srpnja 1889. g. u hercegovačkom selu Bradini na Ivan planini kraj Konjica, gdje su se njegovi roditelji, otac Mile i majka Marija, doselili iz Krivog puta u Lici. Rođendan označen nadnevkom Francuske revolucije označio je cieli životni put budućega Poglavnika. Njegovim rođenjem rodilo se i borbeno, revolucionarno ustaštvo, koje će kasnije obilježiti slavnu epopeju Desetotravanjske revolucije uzpostavom hrvatske nezavisnosti. Osnovnu školu polazio je u raznim bosansko-hercegovačkim mjestima, a gimnaziju u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910. i maturirao te upisao Pravni fakultet. Pravo je diplomirao 1914., a sliedeće godine stekao je doktorat prava. U svom rodnom kraju, dr. Pavelić je došao u dodir i sa Hrvatima islamske vjeroispovijesti. Družeći se još kao dijete s muslimanskim Hrvatima, dr. Pavelić se osvjedočio o istinitosti svega onoga, što je poslije našao u djelima dr. Ante Starčevića, koji je pisao o muslimanima na temelju proučavanja poviesti. Dr.Pavelić se rodio pod seljačkim krovom i oduviek je stare seljačke obitelji, ali budući da mu je otac radio na gradnji željezničke pruge i budući da je sam kao sin poštovane, ali siromašne obitelji, kao mladić radio je i teške fizičke poslove, upoznao je u ranoj mladosti život radnika i seljaka i to baš u onim krajevima, u kojima se živi vrlo oskudno. Odatle dolazi njegovo duboko razumljevanje i poštivanje žuljeva hrvatskog seljaka i radnika, što je svojstveno svim pravim narodnim vođama, a čega nikako ne mogu razumieti profesionalni gospodski političari, ma koliko god govorili o radnom narodu. Političko djelovanje Dr. Ante Pavelića imalo je tri faze. Prva ide od 1918. do 1941. godine. Druga u NDH od 1941.-1945. i treća ponovno u tuđini od 1945. do njegove smrti 1959. godine. Od 1915. do 1918. godine radio je u odvietničkoj pisarnici A. Horvata, tadašnjeg predsjednika Hrvatske Stranke Prava, a nakon završene prakse, od 1918. g. radi kao odvjetnik u Zagrebu. Oženio je Maru Lovrančević i sa njom imao troje djece, sina Velimira i kćerke Mirjanu i Višnju. Još kao gimnazijalac pristupa Hrvatskoj Stranci Prava, a 1918. ulazi u njeno vodstvo, postaje član Poslovnog odbora, zatim tajnik i potpredsjednik HSP-a. a 1921. izabran je za gradskog zastupnika u Zagrebu.Na parlamentarnim izborima 1927. godine izabran je zajedno sa Antom Trumbićem za zastupnika na listi Hrvatskog bloka. Pavelićev zastupnički mandat u beogradskoj Narodnoj skupštini poklapao se sa najdramatičnijim zbivanjima u hrvatsko-srpskim odnosima. Odnosi u parlamentu su bili napeti, puni zajedljivosti i nepovjerenja. Ante Pavelić je u više navrata u svojim govorima u beogradskoj skupštini istupao protiv velikosrpske politike i zagovarao hrvatsku samostalnost i neovisnost. Nažalost tadašnji vodeći ljudi u Hrvatskoj nisu ga poslušali a svoju vjeru u zajedničku državu platitli su životima narodni zastupnici Đuro Basariček, Pavao i Stjepan Radić kao žrtve atentata u Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. g. Ovim činom Srbi su mislili ubiti i zadnju pomisao Hrvata na samostalnu državu i svoju slobodu. Budući da su ovi nemili događaji prietili obćom pobunom Hrvata, Aleksandar Karađorđević ukida ustav 6. siečnja 1929., raspušta skupštinu i uvodi apsolutističku vladavinu. Nakon svih ovih nemilih događaja dr. Paveliću je bilo absolutno jasno da se na razbojmike ne može ići sa krunicom u ruci i da se gorka rana može liečiti samo gorkom travom. Bilo mu je jasno da svaka daljnja parlamentarna borba sa Srbima znači gubitak vremena i da se hrvatski narod može osloboditi samo revolucionarnim metodama. Dr. Pavelić je bio sviestan, da narod koji je njega izabrao za zastupnika, neodoljivo teži za kidanjem svake veze sa onima koji su mu u ime ''bratstva'' zajašili na grbaču. Umorstva u skupštini i uvađanje diktature značilo je početak novog i puno težeg razdoblja u životu hrvatskog naroda. Lanci robstva su se još jače stisli oko hrvatskog narodnog tiela. I dok su zamukli svi prosvjedi, dok je teror gvozdene šake kralja diktatora ušutkavao predstavnike hrvatskog naroda i prietio im stratištem, jedan jedini čovjek, jedan jedini narodni predstavnik ne miruje, nego na uvađanje diktature odgovara osnutkom ''USTAŠE – hrvatske revolucionarne organizacije'' 10. siečnja 1929. g. kojoj je jedini cilj silom osloboditi Hrvatsku srbskog robstva i nasilja i uzpostaviti slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu. Ovim činom dr. Ante Pavelić, kao legitimni, demokratski predstavnik hrvatskog naroda - objavio je svietu da je hrvatski narod otvorio ono najavljeno novo poglavlje političke borbe. Nije naime nikakva riedkost da se i demokratska prava često puta moraju izboriti, ali i braniti, uporabom sile, a to će reći oružjem u ruci. Ideoložki temelji na koje Poglavnik postavlja ovaj novi odsjek naših političkih napora, bili su s jedne strane u skladu sa tisućgodišnjim narodnim i državopravnim tradicijama hrvatskoga naroda, a istodobno su u podpunosti bili u duhu našeg modernog vremena i suvremenog demokratskog međunarodnog shvaćanja. Time je On podkriepio jedno od osnovnih gledišća hrvatskog seljačkog pokreta Braće Radića, a ujedno i odlučno opovrgao one zalostne protunarodne političke čine hrvatske gospode - političara na svršetku rata 1918. godine. U čl. 1. Ustaških načela, objavljuje državnik i rodoljub dr. Ante Pavelić, da je ''hrvatski narod samosvojna narodna (etnička) jedinica koja u narodostnom smislu nije istovjetna ni s jednim drugim narodom, niti dio ili pleme bilo kojeg naroda''. Na temelju ovog odlučnog stanovišta o posebnosti hrv. narodnosti, postavio je tada Poglavnik u čl. 8. Ustaških načela jasni i bezkompromisni zahtjev za ostvarenje suverene Nezavisne Države Hrvatske. Tamo se kaže: ''Hrvatski narod imade pravo svoju vrhovničku (suverenu) vlast u svojoj vlastitoj državi Hrvatskoj na cielom svome narodnom i poviestnom području oživotvoriti, to jest svoju podpuno samostalnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku opet uzpostaviti. Tu uzpostavu ima pravo izvršiti svim sredstvima pa i silom oružja''. Ove dvie ideoložke postave čine u stvari bit hrv. ustaškog revolucionarnog pokreta, kojega je organizirao i vodio Poglavnik, te koji je konačno u travnju 1941. godine uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske i ostvario. Glavni cilj bio je samostalna i nezavisna, suverena država Hrvatska. Na ostvarenju toga cilja Poglavnik je usredotočio sve svoje snage. Zato dosljedno takovom svome životnom zadatku, Poglavnik iako je u političko-stranačkom pogledu bio pravaš, pa i predsjednik Stranke Prava, on ne nastupa kao strančar, ne osniva i ne vodi političku stranku, on osniva i vodi pokret sa jednim obćim narodnim zadatkom, ne upuštajući se u pojedinosti koje redovito sadržavaju stranačko politički programi. To je jedno od bitnih obilježja cielokupne političke djelatnosti Poglavnika. Bilo prije rata kao ustaškog Poglavnika, bilo to za vrieme NDH kao državnog Poglavara, bilo poslie rata u njegovoj drugoj političkoj emigraciji, kao pokretača i organizatora HOP-a, stranačka pripadnost njegovih suradnika nije igrala veliku ulogu. Svako je imao pravo pristupa tkogod je pošteno izpoviedao već spomenuta nacela i bio spreman na njih nesebično raditi. Kao čovjeka, resile su ga riedka svojstva. Uviek miran, strpljiv, vedar, nikad se riečju nije potužio na golemu težinu rada, borbe i progona, niti na crnu zlobu svojih klevetnika, niti na nezahvalnost svojih odpadnika. Čovjek oštrih kontura lica, te odlučnog držanja. Poglavnik je bio izkusan i verziran Poglavar NDH, a uz to i odlučan um. Bio je simpatičan i duhovit, te naročito dosjetljiv. U obrani istine nije nikoga štedio, a prema svima, koji su se na njega obraćali, bio je pun razumievanja. Kao političar znao je uviek točno predusresti svaki neprijateljski potez već unapried. Nu, ipak je bio milosrdan, pravedan i pun moralnog i narodnog osjećaja. Bio je bezkrajno pošten, pa je to i od svojih podčinjenih tražio. Poglavnik dr. Ante Pavelić jest jedan od onih narodnih vođa koji je kao malo tko u cieloj našoj prošlosti izgradio u sebi nepokolebljivu vjeru u životnu snagu hrvatskog naroda i u obnovu i ponovno uzkrsnuće Nezavisne Države Hrvatske. Silna vjera u taj svoj životni cilj, u svoj namienjeni poziv od Providnosti, davalo mu je neviđenu snagu odricanja, samopriegora i žrtve, ali i riedku uztrajnost i energiju za rad. U prvu emigraciju Poglavnik odlazi 19. siečnja 1929. g. kada u domovini više nije mogao slobodno raditi. Prvo odlazi u Beč, zatim u Budimpeštu, te u Sofiju gdje 20. travnja 1929. s vođama makedonske emigracije podpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoći Makedonaca i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju nezavisnih država Hrvatske i Makedonije. Diljem Italije organizirao je brojne Ustaške logore u kojima je obučavao ustaške vojnike i pripremao ih za uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske. Njegovo političko djelovanje u emigraciji nije bilo nimalo lako. Beograd ga je više puta osudio na smrt u odsutnosti, a Talijani su mu kada je sklopljen sporazum Ciano-Stojadinović 1937. g. okrenuli leđa i morao je raspustiti svoje logore u Italiji. 1. travnja 1941. g. naređuje postrojavanje Ustaša u emigraciji, a četiri dana kasnije šalje poviestni poziv na rušenje Jugoslavije preko krugovala Glavnog Ustaškog Stana. U njegovo ime u Zagrebu 10. travnja 1941. g. pukovnik Slavko Kvaternik proglašava uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske, a Poglavnik je u Hrvatsku stigao sa grupom Ustaša 15. travnja 1941. g. Međutim, ni hrvatski narod nije bez svoga korova, pa tako oni koji su još vjerovali u neko bratstvo sa Srbima, a zadojeni marksizmom svrstaše se na stranu zakletog neprijatelja u borbi proti svome vlastitom narodu i proti svojoj Domovini. Stjecajem nesretnih okolnosti Drugi svietski rat, završio je porazno za mladu tek uzpostavljenu državu zahvaljujući lažnoj propagandi i nebrigi pobjedničkih snaga za pravdu i istinu u kojoj je opet žrtvovan hrvatski narod kao Isus na križu. U izbjegličtvu nakon rata dr. Pavelić, nastavlja svoje započeto djelo ne mireći se s nepravdom koja je snašla hrvatski narod pod čizmom jugo-komunizma. Godine 1956. ustrojava Hrvatski Oslobodilački Pokret, a 1957. godine na šesnaestu obljetnicu uzpostave Nezavisne Države Hrvatske, Brozov agent ranjava ga s dva metka u ledja. Pucajući na njega, opet su kao i 1928. pucali u Hrvatsku, želeći s time uništiti i svaku pomisao na slobodu. Ovi metci još čvršće povezuju hrvatski narod kako u Domovini tako i u inozemstvu, a Hrvatski Oslobodilački Pokret dobiva sve više pristaša. Posliedice zadobivenih rana i dugogodišnji rad pod težkim uvjetima u tudjini izcrpili su njegovo tielo i na dan 28. prosinca 1959., rano u zoru umire u jednoj madridskoj bolnici. Hrvatski narod osjetio je neizrecivu bol u svojim srdcima, no vjerujući u Boga i ufajući se u žrtvu Isusa Krista i Uzkrsnuće, naš Poglavnik nije umro. Njegovu pravednu borbu ako ljudi nisu razumjeli Bog je zasigurno nagradio i podario mu vječni život. Poglavnik dr. Ante Pavelić nije skupljao bogatstvo ovoga svieta. Njegovo bogatstvo bila je ljubav prema Hrvatskoj i narodu hrvatskom, a tu je ljubav narod osjećao prema njemu i osjećati će je svi dolazeći naraštaji. U Domovinskom ratu koji je počeo osvajačkim pohodom srbalja na Hrvatsku 1991., dakle tridesetdvie godine poslie upokojenja dr. Pavelića, hrvatski bojovnici branili su i obranili Hrvatsku pjevajući pjesme Poglavniku i Ustašama. Treba li nekome veći dokaz koga štuju i vole oni koji su rodjeni nakon njegove smrti, a koje su neprijatelji hrvatskog naroda pokušavali odgajati u mržnji prema dr. Anti Paveliću? Žalostna je ipak činjenica da oni koji su rušili Hrvatsku, danas uživaju plodove hrvatske muke, a Poglavnika nazivaju kvislingom. Medjutim dobro je poznato, kako se dr. Ante Pavelić nikada nije zanosio bilo kojom stranom ideologijom, a baš oni koji ga žele prikazati izdajicom, sami su se kvislinški borili na strani dušmanina i služeći crvenoj pošasti u ime internacionale ubijali hrvatski narod. Za takovu nečastvu rabotu dobivali su visoke položaje, odlikovanja i udoban život, i nije ih puno bolilo što hrvatski narod opet stenje pod tudjinskim jarmom. Na kraju braćo hrvatski narod znade i osjeća istinu. Poglavnik je živio i umro za Hrvatsku. Poglavnik je naš junak, naš hrvatski putokaz, a njegovo Djelo je neuništivo. Mi ga štujemo i sliedimo ga. Čitajmo njegove rieči jer su pune proročanske mudrosti, ljubavi i topline. Pođemo li njegovim stazama nikada više ne ćemo zalutati. Neka je vječna slava dr. Anti Paveliću, Poglavniku Nezavisne Države Hrvatske. Duh njegov je i sada s nama. Ostanimo na njegovom putu i budimo Za Dom Spremni! |
19.08.2005., petak
 Alojzije Stepinac je peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba. Kršten je slijedećeg dana na ime Alojzije Viktor. Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo. Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice. U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran. Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi. Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbisup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum. Od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani. 26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u Santa Maria Magiore, uz njega je njegv mlađi kolega i poslje njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper. U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadanjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu. U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas. Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pasotral prostrane nadbiskupije. Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije. Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupje. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik “Hrvatski Glas”). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641 - 1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984. Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemčakog oslobođenja Hrvatske uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na vijeri. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste. Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: "Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili." A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: "Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: 'Oče naš koji jesi na nebesima!' I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?” Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz - da bi na taj način spasili svoj život - prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer “kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”. Njemu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima:, Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima i td. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu. Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osbito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće "narodnu Crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne smao na biskupe i svećenike nego i na vjernike. Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene. U rujna 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznesi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana. Uslijedio je još bjesniji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa. Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovjest za koje je svetinje on spreman položiti i život. Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava. 19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju. Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti su prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom. U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale. Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovovih izjava i pisama kao i triju oporuka. Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, policitemia rubra vera, tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontorlirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti. Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” - od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oče, budi volja tvoja!" Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti. SVEČENICI SU UVIJEK BILI UZ SVOJ NAROD I POMAGALI GA U ONIM NAJTEŽIM TRENUCIMA,A MNOGO SU PUTA PREUZELI I VODSTVO DRŽAVE SA SVOJIM AUTORITETOM I ODLUČNOŠĆU,SJETIMO SE SAMO HRVATSKOG NARODNOG PREPORODA GDJE SU ODIGRALI VAŽNU ULOGU,I FRANJEVACA KOJI SU ZA VRIJEME TURSKE OPSADE RADILI NA OČUVANJU HRVATSKOG DUHA I KULTURNE BAŠTINE.IZ TOG RAZLOGA BUDIMO IM UVIJEK VJERNI KAO ŠTO SU IK ONI NAMA VJERNI I ŽIVIMO U DUHU KOJEGA JE U NAS NASTOJAO USADITI NAŠ PAPA IVAN PAVAO DRUGI.!I NARAVNO BUDIMO UVIJEK ZA DOM SPREMNI! |
18.08.2005., četvrtak
 Josip Frank, političar; rođen 1844. u Osijeku, umro 1911. u Zagrebu. Advokat u Zagrebu; 1877. pokrenuo Agramer Presse, zatim Kroatische Post, koji su zabranjeni. 1880. gradski zastupnik, a 1884. vanstranački poslanik u Hrvatskom saboru. God. 1890. priključio se Hrvatskoj stranci prava. Kad je 1895. došlo do rascijepa stranke a i Starčević osnovao Čistu stranku prava, slijedio ga je i Frank, koji je nakon smrti Starčevića 1896. postao njezin prvak. Zauzimajući tobože radikalan hrvatski stav prema Beču i Pešti, on je već od svojih studentskih dana bio u tajnoj tuđinskoj službi. Čista stranka prava (frankovci) i poslije njegove smrti dosljedno je djelovala protiv ujedinjenja južnoslavenskih naroda, vršeći protiv Srba i jugoslavenski orijentiranih Hrvata denuncijantske usluge vlastima, osobito za Prvoga svjetskog rata. Po njemu prozvani «frankovluk» postao je pojam «srpskim vlastima» za pokvarenu, podlu i protunarodnu politiku. Stranka frankovaca (Čista stranka prava) formalno je prestala postojati izjavom njezinog vodstva na sjednici Hrvatskog sabora od 29. X 1918, da se stranka razilazi. Usprkos tome frankovci su i dalje radili protiv jedinstva južnoslavenskih naroda i dali su rukovodeće elemente ustaštva i ustaškog dobrobita. Dakle,ovo je bila biografija još jednog od hrvatkih velikana koji je ostavio dubok trag u slavnoj hrvatskoj prošlosti koja je bila obilježena krvlju koja je "posijala"sjeme koje je nakon dugih stoljeća urodilo plodo te danas imamo kakvu-takvu samostalnu državu i ovom prilikom pozivam sve svjesne Hrvate da brane ono za što se se naši preci borili korz stoljeća kako bi i buduće generacije kročile po ovoj Svetoj zemlji i nedajmo da nas proguta duh kapitalizma,masonstva,komunizma i globalizma i budimo uvijek ZA DOM SPREMNI! |
15.08.2005., ponedjeljak
 Pavle Radić, političar; rođen 10. I. 1880 u Trebarjevu Desnom, umro 20. VI 1928. u Beogradu. Školovao se u Zagrebu i Pragu. Nakon završene trgovačke škole službovao je dvije godine kao pomoćni učitelj, a zatim se bavio zadrugarstvom. Prihvaćajući ideje svojih stričeva Antuna i Stjepana, odlučuje se za Hrvatsku pučku seIjačku stranku i postaje član njena vodstva. Nakon stvaranja jugoslavenske države biran je za poslanika u Narodnoj skupštini na listi HRSS, odnosno HSS (1923, 1925, 1927). U vrijeme odsutnosti Stjepana Radića (put u inozemstvo, zatvor) Pavle ga zamjenjuje u vođenju stranačkih poslova, a 27. III 1925. čita u Skupštini izjavu kojom Seljačka stranka priznaje monarhiju i Vidovdanski ustav. Bio je glavni predstavnik HSS u pregovorima s radikalima ljeta 1925. Po završenim pregovorima postaje ministar agrarne reforme. Kad HSS ponovno prelazi u opoziciju, Radić prihvaća njenu novu orijentaciju kao i stvaranje Seljačko-demokratske koalicije. 20. VI 1928. ubio ga u Narodnoj skupštini radikalski poslanik P.Račić |
14.08.2005., nedjelja
BACK
|
Dakle, nakon višetjednog izbivanja vratio sam se i nastavit ću pisati na blogu iako vidim da moj blog mnogima smeta i jako ih peče istina,ali dobro takvih je bilo uvijek i uvijek će ih biti.Za vrijeme mojeg izbivanja stranicu su dobro i debelo oblatili u lokalnim bjelovarskim novinama zvanim "Bjelovarac" gdje su o stranici pisali oni koji nemaju blage o povijesti,a kamoli o suvremenim zbivanjima i masonskoj zavjeri koja je sve više i više prisutna naputu ka ostvarivanju masonskog cilja "Novus ordo secloruma"(Novi svijetski poredak) kojemu je cilj sve nas dovesti pod svoju kontrolu,uspostavit jednu svijetsku vladu i ukinuti nacionalne simbole,novac i povijesna prava pojedinih država i ostvariti svoj pakleni sotonistički plan.O masonskoj zavjeri većina ljudi nema pojma i upravo to njihovo neznanje oni koriste u ostvarivanju svojeg plana gdje ljudi postaju njihove marionete,figure u njihovim rukama,a da toga nisu ni svjesni.O masonskoj tematici se ima mnogo toga za reći i to je veoma kompleksna tema o kojoj ću jednom napisati post koji će biti "malo" poduži i kroz koji ću pokušat u kratkim crtama objasniti sredstva i način njihovog postojanja i objasniti njihov perfidni način infiltriranja u sve važnije organizacije,nacionalne vlade...I da se zna,ja ne podržavam nikakve zločine bilo ustaške,komunističke,fašističke,ali nisam samo još jedan glupi konformist koji vjeruje komunjarama i četničkoj bagri koja nam piše našu povijest i ako se ovako nastavi buduće generacije neće imati pojma o Svetom Domovinskom ratu,a pogotovo pravu istinu o Drugom svijetskom ratu iza kojega su komunjare i četnici oblatili i popljuvali Ustaški pokret u njegovoj cjelosti,a to iza Domovinskog rata nije ispravljeno jer nam dalje komunjare pišu povijesne udžbenike,a za mene govore da povijesnu građu uzimam i tih udžbenika,e baš je to dokaz kako neko nema pojma o povijesti jer iz udžbenika nisam i nikada neću prepisivati apsolutno ništa jer u udžbenicima pišu teške laži i neistine,građu koju koristim na blogu uzimam iz sigurnih i provjerenih izvora koji nemaju neposredne veze sa povijesnim udžbenicima.Dakle,ovo je bilo namjenjeno onima koji govore da građu prepisujem iz uđžbenika,a to je apsurdno i smiješno.Dakako,većina stvari se preklapa sa onima iz udžbenika,ali neke stvari koje pišu u udžbenicima su teške laži i teško smeće,a to su naravno osobna stajališta komunističko orjentirane "bratije" koje štuje "druga"tita kao da je svetac,a zapravo je bio jedan od najgorih zločinaca dvadesetog stoljeća što najbolje pokazuje Bleiburški pokolj u kojemu je poklano nekoliko budućih generacija,tak da nije ništa čudno što nam jer prirodni prirast negativan i što izumiremo. I da se odmah ogradim "JA NE PODRŽAVAM USTAŠKE ZLOČINE KOJIH JE BILO",ali ne toliko koliko se piše,jer su brojke četnički i komunistički ideolozi napuhali na smiješne veličine.Ali da se zapitam zašto se ne govori o komunističkim zločinima kojih je bilo mnogo mnogo mnogo više i da se zapitam kada se je njima sudilo za te njihove zločine,odgovor je NIKADA i sad gdje je tu logika i gdje je tu pravda,NEMA JE!Ja ustaški pokret veličam jel je bio HRVATSKI i bio je za njeno oslobođenje,ali naravno mnogima je to odmah zasmetalo,zašto bi Hrvati imali svoju državu?? i zato su ga oblatili i sotonizirali jer nisu željeli Hrvatsku samostalnost.Na drugoj strani treba se znati da u Hrvatskoj nikada nije postojao "antifašistički pokret" već sustavno klanje Hrvata koje je počinila komunističko četnička bagra(čast Hrvatima,izuzecima koji su se borili na strani komunista,a da nisu znali da se bore za krive ciljeve),ali treba znati da je pred kraj rata večina četnika kada je vidjela da gubi rat prešla u partizane i počinila zločine u znaku petokrake,samo su preko kokarde sašili petokraku,a 90 upravo suprotno preko petokrake kokardu i ko to razumije i vidi blago njemu.I iza rata upravo ta četnička gamad samo pod okriljem komunizma je počinila zločine,oblatila Ustaše i posijale neistine i laži koje do danas nisu ispravljene. Toliko o tome,blog će uskoro biti još malo preuređen i dalje ću ga nastaviti pisati. Za dom spremni! |
14.07.2005., četvrtak
 Antun Radić, književnik i političar; rođen 11. VI 1868. u Trebarjevu Desnom, umro 10. II 1919. u Zagrebu. Student slavistike u Zagrebu i Beču, gdje diplomira, a 1892. doktorirao je u Zagrebu s tezom iz hrvatske književnosti. Najprije radi kao nastavnik srednje škole (1892-97), a zatim uređuje Zbornik za narodni život i običaje, Južnih Slavena JAZU (do 1904). Svojim radom u redakciji Zbornika utro je put hrvatskoj etnologijskoj znanosti.Premda je prije pripadao krugu napredne omladine, istupao je protiv Moderne u hrvatskoj književnosti. Usprotivio se shvaćanju o neograničenoj slobodi umje. stvaranja i isticao potrebu kontinuiteta u književnosti stvaralaštvu. Smatrao je da književnost mora izraziti narodne osjećaje. Proučavanje ruske literature i njegov interes za etnologiju naveli su ga na razmišljanja o narodnoj kulturi. Prava je kultura - po njegovu mišljenju - kultura sela. Tražio je da se narodna kulturna baština, a to nije samo folklor, uskladi s tokovima suvremene tehničke civilizacije. Kšćanstvo je smatrao dijelom kulture, ali je ipak žive narodne tradicije isticao kao temelj kulturne vrijednosti. Takva shvaćanja postala su idejna podloga njegova političkog djelovanja. Smatrao je da seljaštvo mora postati politički subjekt. God. 1899. pokreće list Dom, namijenjen hrvatskom selu. Tim listom pripremio je političko organiziranje seljaštva. S bratom Stjepanom osniva 1904. Hrvatsku pučku seljačku stranku. Svojim člancima u Domu postao je tumač programa stranke. God. 1910. i 1911. biran je za zastupnika u Hrvatskom saboru. Isticao je nacionalnu posebnost Hrvata, ali se ujedno zalagao za bratstvo Južnih Slavena. Osuđivao je svaku hegemoniju. Mada je osuđivao kapitalizam, njegove reformne ideje nisu prelazile okvire postojećeg društvenog sustava. Živio je u teškim materijalnim prilikama jer je sve do 1917 - dvije godine prije smrti - bio bez stalnog namještenja. Te je godine postao profesor Klasične gimnazije u Zagrebu. Njegova sabrana djela objavljena su u XIX sv. (Zagreb 1936-1939). |
13.07.2005., srijeda
|
 Stjepan Radić, političar i pisac; rođen: 11. VII 1871. u Trebarjevu Desnom, umro 8. VIII 1928. u Zagrebu. Isključen u Zagrebu iz sedmog razreda gimnazije zbog političkih razloga; privatno polaže maturu u Karlovcu. God. 1891. upisuje se na zagrebački Pravni fakultet, ali je isključen 1893. zbog javnog napadaja na bana Khuena i suđen na 4 mjeseca strogog zatvora. God. 1895. ponovo suđen na 6 mjeseci zatvora zbog spaljivanja madžarske zastave prilikom posjeta Franje Josipa I Zagrebu. Nastavlja pravne studije u Pragu, ali je ubrzo isključen i s praškog, a odmah zatim i s peštanskog sveučilišta, tako da mu je daljnji studij onemogućen na čitavom području Austro-Ugarske MonarhijeGod. 1896. putuje u Rusiju, 1897-1899. završava u Parizu Višu političku školu, zatim živi neko vrijeme u Pragu surađujući u češkim listovima, a kad ga odatle policija protjeruje, odlazi u Zemun za balkanskog dopisnika češke, francuske i rusije, listova. Tu uspostavlja veze s uglednim srpskim političarima i štampa članke u Srpskom književnom glasniku; 1902-1906. u Zagrebu glavni je urednik časopisa Hrvatska misao. God. 1904. s bratom Antunom osniva Hrvatsku seljačku pučku stranku. Godine 1912. u doba Cuvajeva komesarijata ponovo je u zatvoru. Studenog 1918. na sjednici Narodnoga vijeća suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja. Ubrzo zatim mijenja naziv svoje stranke u Hrvatska seljačka republikansku stranka. U Veljači 1919. obraća se Mirovnoj konferenciji u Parizu Memorandumom, u kome se zahtijeva za hrvatski narod pravo na samoodređenje i izražava želja da Hrvatska svom slobodnom voljom stupi u ravnopravnu federativnu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Od ožujka 1919. do studenog 1920. ponovo je u zatvoru ili pod istragom, na dan izbora za Konstituantu (28. XI) amnestiran. U srpnju 1923. putuje u London, Beč i Moskvu, gdje svoju stranku učlanjuje u Seljačku internacionalu. Po povratku u Zagreb u sječnju 1925. uhićen je i predan sudu. Pušten je na slobodu tek pošto je njegova stranka 27. III 1925. dala izjavu u beogradskoj Narodnoj skupštini da priznaje monarhiju, centralistički Vidovdanski ustav i postojeći državni poredak i ušla u Pašićevu vladu, u kojoj će Radić. u studenom 1925. postati ministar prosvjete. U veljči 1927. Radićeva stranka napušta vladu, prelazi ponovo u opoziciju protiv centralističkog vladavinskog sistema i udružuje se sa samostalnim demokratima Pribićevića u Seljačko-demokratsku koaliciju. 20. VI 1928. dvorski agent i poslanik vladine Radikalne stranke Puniša Račić ubija iz revolvera u beogradskoj Skupštini zastupnike HSS Pavla Radića i Đuru Basaričeka i smrtno pogada Stjepana Radića, koji ubrzo zatim umire od zadobivene rane. - Radića je formiralo neposredno doživljavanje bijede i nepravde na hrvatskom selu i ono iskustvo što ga je stjecao prilikom svojih čestih boravljenja u zatvorima, gdje su stradanja i politički progoni poprimali drastične oblike. «Plakao sam - piše Radić u svojim Uzničkim uspomenama - gorio željom da jedanput pomognem učiniti kraj takvim strahotama.» Od najranije mladosti on bez novaca i bez sredstava otpočinje dugogodišnja svoja putovanja da na osnovi vlastitih zapažanja sazna «kako naš narod živi i što mu treba». Osnovna Radićeva načela: vjera u seljaštvo kao u najpozitivniji dio hrvatske društva, seljačka vladavina i osuda pokvarene gospode - nisu nova. Mnogo prije Radića te je principe zastupao A. Starčević. Ono što je novo, to je Radićev sistematski, požrtvovni, ustrajni propagandističko-organizacioni rad na osvješćivanju i pripremanju seljaštva da od objekta građanske politike postane subjektom narodne. Obuzet čitavoga života željom da za potlačeni seljački narod što prije i ma na koji način ostvari socijalnu pravdu i nacionalnu slobodu, Radić. se često naivno nadao da će svoj krajnji cilj moći ostvariti uz pomoć i uviđavnost Austrije, habsburške ili karađorđevićevske dinastije da bi se od monarhista pretvorio u republikanca i tražio oslonca u Sovjetskoj Rusiji. Romantički sanjar i idealist, Radić je zabacivao klasnu revoluciju borbu smatrajući da se sve može postići mirnim, zakonitim, parlamentarnim putem, i ispunjen bezgraničnim optimizmom on je trajno vjerovao da njegova stvar, stvar oslobođenja seljačkoga naroda mora pobijediti već samo zato što je pravedna. Osim u seljačku slogu, Radić je čvrsto vjerovao u slavenstvo i u nužnost južnoslavenske narodne i državne zajednice. Osuđujući «naše partikularističke megalomanije» i na srpskoj i na hrvatskoj strani, Radić je u svojoj knjizi Hrvati i Srbi (1902) pisao: «Tim sramotnim pojavama izvor je baš u tome, što se misli, da se borba ima voditi »do istrage (uništenja) vaše ili naše», a sve, gledajući oko nas svjedoči, da se ta borba vodi do istrage vaše i naše... Zdrav razum svakoga našega seljanina, kojega još ne otrovasmo svojom politikom» sudit će o ovoj borbi »do istrage vaše ili naše» kao o najstrašnijem zločinstvu, kao o pravom narodnom izdajstvu... danas samo kretenski um ili zločinačka duša može propovijedati sredovječnu razornu plemensku mržnju... treba što prije pokazati, da ipak nismo tako besvijesna masa, da bi se u nas do vijeke mogao štrcati tuđinski otrov razdora i mržnje, da već jednom hoćemo i možemo biti narod bilo to s dva, pa i više ravnopravnih imena». Osim lingvističkih radova s područja češkog jezika (gramatike, rječnici, priručnici) i brojnih danaka popularnog karaktera, u bogatoj političko-publicističkoj ostavštini Stjepana Radića ističu se djela: Slavenska politka u Habsburškoj monarhiji, 1903 (na češkom); Hrvatski pokret, 1903; Moderna kolonizacija i Slaveni, 1904; Današnja financialna znanost, 1905; Savremena Europa ili karakteristike europskih država i naroda, 1905; Hrvati i Mađari ili Hrvatska politika i «Riečka rezolucija», 1905; Što je i što hoće hrvatska pučka seljačka stranka (zajedno s Antunom Radićem), 1908; Češki narod na početku XX stoljeća, 1910; Savremena ustavnost, 1911; Hrvatski politički katekizam, 1913; Obnovljena Bugarska (od 1878. do 1913), 1917; Nauk i program Hrvatske pučke seljačke stranke, 1919; Temeljni nauk ili prograns Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS), 1922; Seljački nauk (s Antunom Radićem), 1936; Sovjetska Rusija i seljačko pravo, 1944; Palitički spisi. |
12.07.2005., utorak
Životni put revolucionara Eugena Kvaternika 1825. — 1871.
|
 Sudbina revolucionarnih prvoboraca razapeta je između one nadljudske težnje za ostvarenjem buntovnih zamisli, i prigušene tragike, koja ih prati na životnim putevima, plamen misli proždire živote i veliki apostoli sagorjevaju kao žrtve paljenice za ideal, koji postaje znamen njihovim sljedbenicima. Na tom veličanstvu tragike razapet je život najvećeg hrvatskog revolucionarca Eugena Kvaternika, najnemirnijeg buntovnika, što ga je Hrvatska ikada imala. Njegov nemirni životni put sadrži svu tragiku hrvatskog života i čovjeka. Eugen Kvaternik rođen je u Zagrebu godine 1825., njegova mladost pada u vrieme zanosnih ilirskih dana. kad se u Zagrebu stvara ona tipična gradanska sredina, koja će odigrati onako značajnu i sudbonosnu ulogu u kasnijem političkom životu Hrvatske. Za vrieme gimnazijskih nauka, Kvaternik se susreće s Antunom Starčevićem, od kojeg je nešto mlađi po godinama i gimnazijskim razredima. Taj susret će biti sudbonosan za razvoj jednoga i drugoga, oni ostaju nerazdruživi prijatelji za čitavi život, predstavljajući cjelinu pravaškog političkog naziranja. Nakon svršenih gimnazijskih nauka Kvaternik odabira pravnički studij i u najtežim godinama apsolutizma postaje odvjetnik. On je osjetljiviji od Starčevića i jače reagira na sve nepravde onog vremena, apsolutizam djeluje na njega razdražljivo, a osobito, kad pod pritiskom režima ostaje tako reći bez kruha. Ta ga nepravda strahovito pogađa, i Kvaternik odabire najradikainiji izlaz: put u emigraciju. Sudbonosna odluka u nemirnim vremenima nakon 1848. I u siečnju godine 1858. Kvaternik odlazi u emigraciju i to u Rusiju. U Hrvatskoj je još svježe sjećanje na Gajeva putovanja i on vjeruje, da će tamo naći najviše pomoći i antiaustrijskog duha, tim više, što se već moglo nazrievati obrise političkog razvoja u odnosu između Rusije i Austrije. Iste godine dolazi u Petrograd te uspjeva doći u dodir s vodećim ljudima carske politike, ali već na prvom koraku nailazi na nerazumjevanje, koje ga u početku strahovito zapanjuje, ali tek kasnije uviđa pravu širinu jaza, koji se provalio između njegovih nacionalističkih zahtjeva i pravaca ruske imperijalističke politike. Sa službene strane dobiva mnogo rieči, ali vrlo malo iskrene podpore i nakon dužeg kolebanja ostavlja Rusiju i odlazi u Italiju, koja će u onim lombardijskim ratovima do ujedinjenja biti stjecište svih austrijskih emigranata. Tamo se najjače osjeća strujanje svih europskih političkih potresa i revolucija. Kvaternik dolazi u Italiju godine 1853. i s dobrim preporukama prodire do samog Cavoura. Već tada je solferinski udarac skoro gotova stvar i Kvaternik je primljen više nego dobro. Oduševljen je tim prvim nastupom, objavljuje u talijanskom novinstvu čitavi niz političkih članaka o Hrvatima i njihovim zahtjevima i u isto vrieme šalje proglase na naše graničarske pukovnije u Lombardiji, da odustanu od borbe. U grozničavom radu vrieme prolazi brzo i tada dolazi solferinski poraz. U Turinu je oduševljenje na vrhuncu i tada Kvaternik ponovno dolazi Cavouri u nadi da će iz tog austrijskog poraza izbiti nešto i za Hrvatsku. Međutim sada je primljen mnogo hladnije i spretni ga Cavour spretno upućuje u Pariz gdje se upravo održavaju mirovni pregovori dajući mu do znanja, da bi tamo mogao nešto isposlovati za svoju stvar. Kvaternik doista odlazi u Pariz, ali tamo dolazi nepoznat i teško se probija. Međutim ga sklopljeni mir gorko razočara i on zajedno s drugim emigrantima osjeća, da su im razbijene mnoge iluzije. Ta zajednička nesreća ujedinjuje sve austrijske emigrante, koji jače ujedinjuju svoje redove i nastoje pridobiti Napoleona III. za svoje planove. U Parizu je još svježi trag Solferina, emigranti se približuju Napoleonu, ali je on vrlo oprezan u tim stvarima. Tako i Kvaternik dolazi u dodir s princom Jeromeom Napoleonom nastojeći preko njega prodrieti do cara, ali časoviti uspjeh nije u stvari značio ništa. Napoleonidi se niesu htjeli upuštati u pustolovine, prema njihovom shvaćanju. Politika je išla novim putevima. Francusko-talijanski savez bit će naskoro zamienjen taliansko-pruskim, a dva cara nastoje naći zajedničke političke puteve. Tako Kvaternik ostaje opet napušten. Položaj je ovog puta za njega gotovo očajan. Razočarao se već u Rusiji, Carouzu i Napoleonu, i gotovo je izgubio nadu u vlastiti uspjeh. Tada nastaje pokret u Hrvatskoj. Apsolutistički sustav konačno je oboren, Hrvatska se vraća svojem ustavnom životu. Kvaternik se nada, da će tada nastupiti nove prilike u kojima može težište borbe prenieti iz emigracije u domovinu, i on se u studenom godine 1860. vraća natrag u domovinu. Sliedeće godine 1861. sastaje se hrvatski sabor u kojeg dolazi i Kvaternik kao zastupnik. Rad saborskog zasjedanja godine 1861. znači temelj pravaške stranke, koju stvaraju Starčević i Kvaternik. Sve nade Beča razbijaju se na složnom odporu tog sabora, i zato je on skoro i raspušten zbog svoje tvrdokornosti. Već tada se jasno vidi, da su Stari i Kvaternik stupovi opozicije i zato se nastoji onemogućiti svaki njihov rad. Kvaternik je optužen zbog jednog političkog spisa i osuđen. Ali tada iskrsava nešto neočekivano. Dok je Kvaterniik boravio u Rusiji uzeo je rusko državljanstvo, i sada je zbog toga dobio izgon iz Hrvatska. Strahoviti udarac težko ga se dojmio i on satrven opet odlazi u Pariz gdje ulazi u krug emigranata medu kojima su prilike sve teže. Svi počinju gubiti nadu u Francusku, koja se približava Austriji, i zato se emigranti opet obraćaju na Italiju, gdje se predosjeća novi rat s Austrijom. U Italiji Kvaternik započinje novim ustrajnim radom i nailazi na prilično razumievanje, jer su prilike i opet povoljne: predosjeća se novi rat s Austrijom. Kvaternik stoji u užoj vezi s domovinom, i nastoji ustrojiti posebnu emigrantsku legiju, koja će u prikladnom času upasti u Hrvatsku. Ali prilike su odviše teške i misao o osnivanju legije propada, jer baš tada Francuska i Italija sklapaju sporazum, prema kojem ni jedna strana ne će podpomagati bilo koju antiaustrijsku djelatnost. To je bio izravni udarac emigrantima, među kojima zavlada novi očaj. Tako je Kvaternik i opet napušten. Međutim se u Hrvatskoj ponovno otvara sabor i Kvaternik vjeruje i nada se, da bi mogao uspjeti kao i godine 1861. i vraća se u domovinu. Međutim ovog puta Beč je požurivao nagodbu i nikako nije želio imati u blizini tog emigranta i on je za kratko vrieme opet istjeran iz Hrvatska. Ponovni izgon iz vlastite domovine još ga se jače kosnuo. Ogorčen je krenuo u treće progonstvo, da opet započne revolucionarnim radom. Krenuo je ovog puta u Italiju, jar naslućuje, da je novi sukob neizbježiv, i u jeku ratnih priprema on započinje svoju novu djelatnost, u kojoj ga je zatekao i rat, ali u sukobu između Austrije i Italije dolazi do novih momenata, Kvaternik je gotovo razočaran i nakon svršetka rata on tek životari između nade i očaja. Prilike su teške, vrlo teške i Kvaternik osjeća, da je osamljeniji nego ikada. Držala ga je samo jaka revolucionarna vjera. Prilike u domovini naglo se razvijaju. Austro-pruski rat donosi prvu nagodbu, a zatim drugu, Kvaternik iskorišćuje pomilovanje i nakon desetgodišnjeg lutanja vraća se u domovinu godine 1868. Njegov dolazak u domovinu pada u jedno od najtežih dana hrvatske politike, kad je nagodba ubacila mnogo očaja u hrvatske redove. Ali u tom mraku krug oko Starčevića biva najširi, razvoj dogođaja dao mu je pravo i sada pravaštvo zauzimlje velike razmjere među mlađima. U taj krug mladih ulazi i Kvaternik nakon svojeg povratka u domovinu, ulazi u uredničtvo »Hervatske« i odgaja novo pravaško pokoljenje. Njegovo jakobinstvo odgovara mlađim elementima, koji oštrije prosuđuju položaj u onim godinama, kad mržnja protiv bečke politike biva sve jača. Nemirni Kvaternikov duh ne miruje ni u Hrvatskoj. Planove revolucije on nije napustio, već čeka pagodan čas, da ih ostvari. Položaj je zategnutiji i tada, u jeseni godine 1871. dolazi do gibanja u Krajini. Zbog novih upravnih mjera dolazi do pobune među pučanstvom. Kvaternik se nada, da je došao čas njegovog rada. S nekoliko istomišljenika odlazi u Rakovicu i diže rakovički ustanak, čvrsto uvjeren, da je blizu čas ostvarenja države Hrvatske, za čime je čeznuo u progonstvu i revolucionarnom radu. Činilo mu se, da je sada najpovoljniji čas za to. I tada je pošao u Rakovicu. I više se nikada nije vratio. A Rakovica je postala zavjet i znamen novog ustaškog pokoljenja. »Više vrijede deset ustaša, koji su priviknuti stegi, koji su ideološki izgrađeni i koji su disciplinirani ustaše, nego li hiljadu neorganiziranih, ideološki neizgrađenih i neizobraženih ljudi iz gomile.« POGLAVNIK zvor: Ustaša broj: 40 godina: 1942 |
11.07.2005., ponedjeljak
|
ANTE ANTE SVI SMO ZA TE!TI SI ANTE LEGENDA HRVATA!S VELEBITA MIRKO NORAC VIČE VIČE,KAO SOKO IZ IZ VISINE KLIČE!NEKA KLIČE SVAKO SVOME RODU OJ HRVATI ČUVAJMO SLOBODU!  |
BIOGRAFIJA ANTE STARČEVIĆA
 Otac Domovine, kako ga još za života nazvao suborac Eugen Kvaternik, i "najslavniji hrvatski političar", kako ga je nedavno, g. 1995., okarakterizirao akademik Dubravko Jelčić u knjizi "Politika i sudbina", političar, filozof, književnik i jedan od utemeljitelja moderne hrvatske državotvorne ideologije Ante Starčević stasao je u okruženju domaćih teških političkih prilika, opterećenih bečkim centralizmom i mađarskim hegemonizmom te u ozračju europskih političkih teorija i revolucija, koje su u prvi plan stavljale rješavanje nacionalnih pitanja i uspostavu nacionalnih političkih zajednica, a kojim su putem, dobrim dijelom zahvaljujući i Anti Starčeviću, krenuli i Hrvati u drugoj polovini XIX. stoljeća..Rođen u osvit hrvatskoga preporoda g. 23. V. 1823. u Lici, u selu Žitniku, u siromašnoj krajiškoj zadruzi, Starčević se je školovao u obližnjem mjestu Klancu i u Zagrebu, umro 28. II 1896. u Zagrebu a g. 1845. - 1848., studirao je filozofiju i teologiju u Pešti, gdje je i doktorirao iz područja filozofije. Budući da nakon napuštanja studija teologije u proljeće g. 1848. u Zagrebu nije mogao dobiti posao primjeren svojoj stručnosti, Starčević se je, radi preživljavanja, zaposlio kao pisar u svoga prijatelja Lavoslava Šrama. U toj pisarnici ostao je do veljače g. 1861., kad je na priedlog riečkoga podžupana Ivana Vončine, kao "najveći učenjak i domoljub u Hrvatskoj", izabran za bilježnika Riečke županije. U Hrvatskom saboru je bio najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom. Starčević se kao hrvatski držvotvorac posebno iskazao u predstavci Riečke županije, usvojenoj 19. veljače 1861., u kojoj je žestoko osudio habsburšku politiku prema hrvatskom narodu, i kad je kao narodni zastupnik 26. lipnja 1861. u Hrvatskom saboru ustvrdio da su Habsburzi izgubili pravo na Hrvatsko kraljevstvo, jer su svojim vladanjem i ponašanjem izdali hrvatski narod. Tada je s prijateljima i zastupnicima Eugenom Kvaternikom i Petrom Vrdoljakom u Saboru uspostavio na osnovi hrvatskoga državnog prava politička načela na kojima je nastala po hrvatskoj državotvornosti i integralnosti prema svim hrvatskim područjima poznata Stranka prava. Od prvih svojih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević je punih 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najpreča stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti dok bude pod Austriom-Madjarijom. Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima. Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju. Godine 1863. Starčević je utamničen, a nakon izlaska iz zatvora ponovo se zapošljava u Šramovom uredu do listopada 1871. godine. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je utamničen, a Stranka Prava raspuštena. Godine 1878. nanovo je izabran za zastupnika u hrvatskom Saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti 1896. godine. Bog i Hrvati - jezgra je Starčevićeve političke ideje. Stalno je isticao kako suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. Poticao je rast hrvatske samosviesti, veličao hrvatsku povijest i kulturu, smatrajući Hrvate jednim od odabranih naroda s važnom poviestnom misijom. Bosanske Muslimane je smatrao braćom (nije poistovjećivao pripadnost narodu s vjeroizpoviesti), a zastupao je neovisnost Hrvatske na cielom poviestnom prostoru. Ukupan Starčevićev rad pridonose njegovu ugledu najznačajnijega hrvatskoga političara, koji je posebno postao idolom hrvatske mladeži. Starčevićeva državotvorna načela postala su osnovom svakoga hrvatskog državotvornog programa sve do naših dana. Mnogi su primjeri kako je habsburška-apsolutistička i mađaronsko-unionistička politika u drugoj polovini XIX. stoljeća nastojala onemogućiti Starčevićev državotvorni rad sve do njegove smrti g. 1896. u Zagrebu, a i poslije njegov politički program svi nenarodni i nehrvatski režimi sve do g. 1990. su najžešće progonili. O svemu tome kao i o Starčeviću jezikoslovcu, filozofu, povjestničaru, publicistu, uredniku glasila i obćenito, u ovoj vremenski ograničenoj prigodi ne možemo govoriti. uglavnom iz svih tih progonstava i bez obzira na različite smetnje i teškoće, Starčević je, iako je bilo dosta dana kad nije imao što jesti, uviek izlazio čista obraza i s još većim ugledom. Njegova uzornost u svim oblicima djelovanja može biti najpogodnijim primjerom i danas svakom čovjeku i svakom hrvatskom javnom djelatniku. Ante Starčević preminuo je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu u 73-oj godini života. Sahranjen je, prema vlastitoj želji, u u crkvi sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama, a spomenik je izradio Ivan Rendić. |
10.07.2005., nedjelja
ZAŠTO SE SOTONIZIRA NDH?????
|
Iako je prošlo preko pola stoljeća od kada je nestala Nezavisna Država Hrvatska, i premda je ona postala poviestnom činjenicom, tu se državu još uviek sotonizira. Dapače, danas još i više nego prije. Tko to čini i zašto? Čimbenici nastanka NDH: Svaka država u poviesti rezultanta je brojnih silnica i činbenika, a nikada samo jednog faktora. Tako je i NDH 10. travnja 1941. nastala u prostoru medjusukoba dvaju svietskih blokova: Antante, koja je stvorila Jugoslaviju kao tampon državu radi ometanja Nijemaca da se spoje s Turcima i tako dopru do naftonosnih polja, i sila Osovine, koje su preko NDH htiele ovladati komunikacijom Baltik-Suez, opet radi nadzora nad naftnim poljima. Dakako, tu je i neugasiva stoljetna želja Hrvatskoga feniksa, koji se vazda radja iz svoga pepela. Da bi izmakao sveopćem srbskom pokolju tiekom dva desetljeća sužanjstva u Jugoslaviji, Hrvatski feniks diže svoja krila i upravo Desetog Travnja obznanjuje Nebu i Zemlji, sielom svietu oko sebe, da je stvorio svoju vlastitu, nezavisnu državu. Na trećem, pak miestu jest i slična volja drugih u Jugoslaviji porobljenih naroda. Kada se svemu tome poznatom dodaju još i nepoznati transcendentalni razlozi koji vazda vode i upravljaju sve poviestne tokove, onda je posve jasno da je Nezavisna Država Hrvatska morala nastati u prošlom ''stoljeću smrti'', u kojemu se, uz veličanstvena znanstveno-tehnička otkrića i izume, stvarao i novi poredak: konačno oalobodjenje niza novih, manjih zemalja od kolonijalizma velesila. Taj je proces započeo nakon I. svietskog rata, kada je stvoreno davdesetak novih država. U tome nazaustavivom procesu NDH nije mogla nastati 1918., jer kolonijalističke sile još nisu bile poražene, pa su zaustavile proces nacionalne emancipacije na Balkanu i oko njega radi zaštite kolonijalnih interesa u Sredozemlju, Suezu i naftonosnim poljima. Medjutim, kada je zbog tih istih razloga započeo II. svietski rat, poviest je omogućila i hrvatskom narodu da se oslobodi srbskog klanja i pljačkanja i pokorničkog odnosa prema velikosrbskoj tvorevini koji je trajao od 1918. do 1941. g. Dvie Hrvatske države u XX. stoljeću: Budući da kolonijalistička alijansa ni u ovom ratu nije poražena, ona je ponovno stvorila Jugoslaviju kao svojega žandara na Balkanu – pomoću partizansko-četničkog saveza, uz puni blagoslov Engleske i Francuske. I Hrvati su opet pola stoljeća morali trpjeti masakre i ubojstva srbskih genocidaca. Medjutim, ono što poviest hoće, to nitko od ljudi ne može posve uništiti. Tako je bilo i s procesom emancipacije potlačenih naroda, te se slobodna Hrvatska ponovno stvara nakon sraza kapitalističkog i komunističkog bloka, na crti propasti europskih komunizama. No Hrvatska je nezavisnost ovog puta sigurnija već i stoga jer se učvrstila kroz puno desetljeće i jer je uspiešno svladala nepovoljne vanjske činbenike, a sigurno će se uskoro osloboditi i vlastite pete kolone izdajica, kao biblijskih skakavaca koji bez rada i stvaralaštva žele dobro živjeti od prodaje svojih sunarodnjaka. Zašto slavimo deseti travnja: U tome sveopćem zanku obnove Hrvatskoga feniksa cieli sviestni hrvatski narod slavi 62. obljetnicu prve samostalne, i od rujna 1943., uglavnom cielovite hrvatske države nakon 1102. godine. To je ujedno i obljetnica stvaranja Republike Hrvatske, jer, da nije bilo NDH, da nije bilo junačke i mučeničke hrvatske borbe za slobodu 1941. – 1945., zacielo ne bi bilo ni današnje Republike Hrvatske. Koliko je ta istina bitna najbolje se vidi po očajničkom pokušaju što ih poduzima sadašnja crvena vladajuća garnitura, da se nekim novim Bleiburgom poništi i ova današnja država, da se dotuče hrabri hrvatski narod na putu prema slobodi, onako kako su to s državom i narodom učinili prethodnici današnjih jugoida 1945. NDH – država kao i svaka druga: Govoreći danas bez ikakvih opterećenja – jer se nalazimo na distanci od preko 60 godina – može se mirne duše uztvrditi da je NDH bila država kao i svaka druga država. Kada joj neprijatelji spočitavaju da je bila ''teroristička'' i ''kvislinška'', valja ukazati na poviestne činjenice koje govore suprotno. Naime, NDH je nastala prije dolaska Nijemaca i Talijana, nastala je neodoljivom voljom hrvatskoga naroda i njegovih revolucionarnih snaga da se ta država prizove u život i ustroji. Neprijatelji pritom krivotvore i broj žrtava, što je opovrgnula i znanost, ali se još i danas prešućuju pobjednički zločini i ne sudi se zločincima koji nakon svršetka rata, bez suda i ikakva valjana razloga, na najzvierskiji način poubijali najmanje pola milijuna Hrvata. Dapače, današnja vlast takve abolira, a hrvatske hrabre borce iz domovinskog rata šalje u Haaško stratište ili im pak sama sudi za izmišljene zločine. Staljin je pogubio na desetke milijuna svojih gradjana, pa se ipak danas nigdje ne govori o njegovim zločinima, a najmanje u samoj Rusiji. Današnja je Rusija takodjer počinila zvierski pokolj nad nedužni Čečenima; Vieće Europe najavilo je kako će zbog toga biti izbačena iz njihovih redova, no to se nije dogodilo jer je Europa nemoćna prema Rusiji. Medjutim, ona lieči svoje komplekse niže vriednosti na zemljama poput Albanije, Hrvatske ili BiH. Naime, ona pošto-poto želi uništit njihovu izvojštenu slobodu, pa ih preko Haaškog stratišta u svietu lažno prikazuje zločinačkima, premda su bili žrtve. To je sramotno za cieli suvremeni sviet. Istina o NDH: Slaveći u tome ozračju 62. obljetnicu Nezavisne Države Hrvatske, mi odbijamo sve objede tih snaga protiv NDH. Jer, istina je suprotna. Evo samo dva primjera: u doba rata židovi su najmanje proganjani u Hrvatskoj, čak im je NDH pomagala da se sklone po našim otocima, gdje su ih Talijani tolerirali, a od onih židova koji su bili sankcionirani, ni jedan nije stradao zbog svog židovstva, nego zato što se uključio u djelatnu pobunu protiv svoje države. Da je tako, pokazuje i činjenica da je u organima vlasti NDH u postotku bilo najviše židova od svih zemalja Osovine. Isto tako Hrvati nisu bezrazložno progonili ni jednog srbina, nego opet samo one koji su ustali i zajedno s partizanima i četnicima rušili pruge, napadali crkve, ubijali svećenike i klali Hrvate, a Srbi su, naglašavamo, s tim pokoljima počeli i prije proglašenja NDH. Suprotno tome, nakon rata, protivno svim odredbama medjunarodnih zakona o ratnom pravu, partizani su na području sadašnje RH i BiH poubijali više od 500 tisuća predanih i izručenih vojnika, gradjana pa i njihove djece. Tah zločin nije opovrgnuo ni Milovan Djilas, nego ga je opravdao (kakvom li činjenicom!!!), da je naime, ''hrvatska vojska morala umrijeti da bi živjela Jugoslavija''. Nezavisna Država Hrvatska bila je sveti znamen hrvatske borbe za slobodu, a to je ona i danas: sveti znamen borbe protiv svih lumpaša, propalica, štakora, skakavaca, koji ništa ne znaju, ništa osim rušenja Hrvatske i njezine rasprodaje stranim interesima. Ova je zato obljetnica i znamen još jednog radjanja Hrvatskog feniksa: on će opet snažno uzletjeti svojim krilima i pronieti svietom istinu o napaćenom narodu Hrvata, koji se bori, i koji svoju slobodu nikome dati ne će. |
09.07.2005., subota
RATNE BRIDADE -NDH- & -DOMOVINSKI RAT-
|
NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA Ustaška vojnica Smeđa bojna Crna legija Handžar divizija Domobranstvo Hrvatsko zrakoplovstvo Hrvatska mornarica SVETI DOMOVINSKI RAT 1. mehanizirana gardijska brigada "Tigrovi", (Zagreb) 2. mehanizirana gardijska brigada "Gromovi", (Petrinja) 3. motorizirana gardijska brigada "Kune", (Osijek) 4. motorizirana gardijska brigada "Pauci", (Split) 5. gardijska brigada "Slavonski sokolovi", (Vinkovci) 7. gardijska brigada "Pume", (Varaždin) 9. gardijska brigada "Vukovi", (Gospić) Hrvatska ratna mornatica "HRM" Hrvatsko ratno zrakoplovstvo "HRZ" HRVATI SU ODUVIJEK BILI HRABRI RATNICI KOJI NISU BJEŽALI PRED NEPRIJATELJOM VEĆ SU KRVLJU BRANILI OLTAR SVOJE DOMOVINE,SVOJU ZEMLJU I SVOJU SVETU KATOLIČKU VJERU. UVIJEK SU POSTOJALI JUNACI KOJI SU NA OLTAR DOMOVINE POLOŽILI SVOJ ŽIVOT KAKO BI SVOJIM SINOVIMA OSIGURALI DA KROĆE PO OVOJ SVETOJ ZEMLJI,I DA BI OBRANILI ONO ZA ŠTO SU SE STOLJEĆIMA BORILI NJIHOVI PRECI.SJETIMO SE SAMO ZRINSKIH I FRANKOPANA KOJI SU 30.4.1671 ZBOG OTPORA BEČKOM CENTRALIZMU U BEČKOM NOVOM MJESTU IZGUBILI SVOJ ŽIVOT,DVJESTO GODINA KASNIJE EUGEN KAVATERNIK KOJI JE SA SVOJIM BORCIMA DIGAO BUNU U RAKOVICI KOJA JE BILA UGUŠENA.JER JE DOŠLO DO IZDAJE KOJU JE POČINIO JEDAN SRBIN. A DA NE SPOMINJEMO MORE KRVI KOJE JE PROLIVENO NA BLEIBURŠKOM POLJU I ZA VRIJEME DRUGOG SVIJETSKOG RATA KADA SMO PONOVO BILI BAČENI U OKOVE I TO OD HRVATA,IZDAJICE,IZRODA,KOMUNISTA Josipa(pišem veliko jer je ime sveca) broza "tita". NADAM SE DA ĆEMO UVIJEK OSTATI POSTOJANI U OBRANI SVOJE SVETE DOMOVINE KAKO BI I SVOJIM PRECIMA OSIGURALI DA KROČE PO OVOJ SVETOJ ZEMLJI JER KAKO KAŽE THOMSPONOVA PJESMA :"DAJTE MI KOMAD ZEMLJE SVETE ZEMLJA JE I MATI I DJETE,LJUBI SVOJU ZEMLJU NA NJOJ TI SAGRADI DOM,I BRANI JE KRVLJU SVOJOM POVEZAN SI S NJOM,LJUBI SVOJU ZEMLJU LJUBI BLAGOSLOVLJEN PLOD I PONOSNO PO NJOJ HODI SVOJ ZEMALJSKI HOD". |
08.07.2005., petak
ISTINA O BLEIBURGU.
|
Kad se je tjekom drugog svjetskog rata opće nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojištima, iz područja koja su zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su donosili apokaliptičke viesti o zločinima koje su razulareno srbstvo i hladni teroristički boljševizam počinjali. Stanovništvo glavnog grada Zagreba se utrostručilo, a mnoge tisuće bjegunaca su neprestano navirale s Istoka i juga tražeći spasa na slobodnom području Nezavisne Države Hrvatske, koja je sve više naličila na slavne i tragične »reliquiae reliquiarlim olim inelyti regni Croatiae« (ostatke ostataka nekoć slavnog kraljevstva hrvatskog). Poglavnik i hrvatska državna vlada bili su svedeni na alternativu: boriti se do samouništenja ili se povlačiti na Zapad i predati sudbinu vojske i naroda u ruke demokratskih pobjednika. Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast. Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika. Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i »Iocum tenes regni«. S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom. Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu. Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena. Događaji su međutim sliedili ubrzanim tempom. Iako je u državnom vodstvu postojala tendencija da se nastavi borbom i da se ne napušta hrvatsko državno područje, prevladalo je konačno realistično stajalište onih koji su smatrali konačno povlačenje i odlazak u emigraciju neizbježivim. Tko je mogao izbjeglicama koji su i krvlju poškropili sve prašne ceste i puteve od Kotora i Dubrovnika, od Mostara, Travnika, Sarajeva i Zemuna, od Vukovara, Osieka i Broda, dokazati da njihovo mukotrpno traženje spasa za njih i njihovu djecu svršava u Zagrebu i da se tamo moraju izložiti sudbini kojoj su mjesecima uz nadčovječanske napore izmicali? I ako su romantični diletanti strategije htjeli vidjeti u junaštvu hrvatske vojske neprodornu branu svim neprijateljskim nasrtajima, drugačije su se osjećali naši topnici kad su tjeskobno konstatirali da njihovi protutenkovski topovi ne mogu ni izravnim pogodkom probiti oklope novih tenkova s kojima je neprijatelj na njih jurišao, da njihove strojnice ispaljuju zadnje rafale oskudne municije, da njihovi zrakoplovi ne mogu više uzlietati jer su bez goriva. Bojazan da bi Zagreb mogao biti poprištem zadnjih nemoćnih borbi što bi neprijatelju dalo željenu priliku za krvoproliće, ponukalo je nadbiskupa Stepinca da pozove k sebi zapovjednika obrane Zagreba i da od njega zatraži da se Zagreb ne brani u zadnjoj samoubilačkoj bitci. Budući da je to bilo u skladu i s posljednjim uputama vlade, Poglavnik je imenovao doktora Krmičića da organizira neku vrst narodne policije i drži red u Zagrebu poslije povlačenja zadnjih jedinica naše vojske. Istovremeno je vlada naredila obće povlačenje vojske i građanskog mnoštva koje je mjesecima prije sliedilo vojne jedinice u tragičnom uzmaku. Glavni obrisi poslijeratne Europe bili su zacrtani na konferenciji Roosevelta, Staljina i Churchila u Yalti, gdje je Engleska bila tek najslabiji partner, prisiljena da bitne odluke prepusti Americi i Sovjetskom Savezu. Poraz Nezavisne Države Hrvatske bio je konačno potvrđen sporazumom Tito-Šubašić, na temelju kojeg je ostvarena hibridna kraljevsko-komunistička jugoslavenska vlada sklopljena pod engleskim pokroviteljstvom i zaštitom. Gorka ironija sudbine je htjela da oba podpisnika jugoslavenskog sporazuma, komunistički diktator Tito i hrvatski ban Šubašić, budu hrvatskog porijekla. Demokratski saveznici nisu priznali Nezavisnu Državu Hrvatsku, te se stoga nisu na poseban način bavili njezinom sudbinom. Ni jednoj zemlji, koja se je nalazila u taboru Osovine nije bila rezervirana druga sudbina osim bezuvjetne predaje i prihvaćanja pobjedničkog diktata. Volja hrvatskog naroda da bude svoj bila je nesumnjiva, ali nije u zaraćenom savezničkom taboru uzeta u obzir, jer Engleska nije vodila rat, da bi samu sebe demantirala likvidacijom Jugoslavije, u čijem je stvaranju sudjelovala i čija je obnova predstavljala jedan od engleskih ratnih ciljeva. Lakoumna je i prepotentna tvrdnja, koja se je među Hrvatima onog vremena znala čuti, da bi herojski naš odpor izazvao divljenje slobodnog svieta i promjenu savezničkog stava prema Hrvatskoj. Svi su saveznički stavovi proizticali iz političkih ugovora Velike Trojice na koje nikako nije mogao djelovati neprijateljski odpor na jednom dielu bojišta kako bi jedino mogla biti označena posljednja hrvatska bitka. Ratna sreća nije mienjala savezničke političke odluke. Tako su na primjer oklopne jedinice američkog generala Pattona bile prisiljene napustiti neka područja osvojena u krvavim okršajima, jer su bile prešle demarkacionu liniju do koje su Amerikanci smjeli napredovati prema sporazumu Roosevelta i Staljina. Na temelju istog sporazuma snage zapadnih saveznika bile su ustavljene u svom gotovo nesmetanom napredovanju prema Berlinu, jer je Staljinu bio prepušten privilegij, da njegove trupe osvoje glavni grad Njemačke. NEDJELJA 6. SVIBNJA. Katastrofa već obavija Zagreb, ali još nema točnih uputa. ldem na ranu misu k Isusovcima s Đurđicom i Danielom. Zagreb je već uskomešan. Ljudi naviru na balkone. Odemo do Glavnog Ustaškog Stana. Povlačenje je u punom tjeku. Moji ulaze u auto bez mene. Ja sam mobiliziran i čekam nalog vojsci. Moja Daniela briznu u prodorni plač: »Ja neću ići bez mog tatice!« Kao da je slutila da se više nećemo vidjeti. Svi se u plaču opraštamo. U G.U.S. stiže vijest da se poslije podne u 16.30 sati formira kolona vlade i G.U.S.-a, svi ulaze u kolonu povlačenja. Odlazim u ministarstvo oružanih snaga, tamo saznajem da je povlačenje vojske predviđeno za sutradan u 4 sata ujutro. U Prosvjetnoj bojni koju vodim nagomilano je mnoštvo njezinih pripadnika te niz svećenika stiglih iz unutrašnjosti. Ustaški satnik Naglić postroji bojnu, podnese prijavak i povede u kolonu. Zovnem na stranu otca Knezovića franjevca: »Ja bih se ispovjedio«. I drugi su nakon mene uredili svoje račune s Bogom. Svi smo osjećali da se spremamo na dugi put koji svakome od nas može biti put u vječnost. 7. SVIBNJA. Tri su sata ujutro. Ni onima, koji su se ispružili neće san na oči. Nitko ne želi svojom malodušnošću druge potištiti i odkriti vlastitu slabost. Optimizam se provlači kroz naše riječi, nu srce i pamet ga ne potvrđuju. Službujući časnik postrojava bojnu na put. U prvo svitanje zore izlazim i, potresen, primam, posljednji, prijavak. Strogost vojničkog mira svjedoči o visokom moralu i u časovima rasula. Borim se da budem sabran i uputim nekoliko rieči sabranoj jedinici. Sa Savske ceste gdje smo se nalazili probili smo se do Ilice i uputili se prema Černomercu. Na prozorima i po kućnim vežama mnoštvo pozdravlja vojsku u maršu. Kroz suze nam dobacuju: »Do viđenja!« Kaotičnim prometom nastoje upravljati vojnički redari. Uz zaglušnu buku tenkovi deru asfalt i promiču pored nas. Prestižemo šarenu mješavinu pješaka, kola, konja, krda volova, kamiona, automobila, bicikla, motorkotača. Pred noć smo stigli na hrvatsko-austrijsku granicu. Razišlo se mnoštvo po poljima, livadama i pašnjacima, brežuljcima, šumarcima i čistinama. Dolazim do malog mosta. S druge strane više nije Hrvatska! Nikada me ljubav prema Hrvatskoj nije tako bolno pritiskala. U blizini je logor hrvatskih zrakoplovaca. Do njega me doveo pukovnik Džal, proslavljeni zapovjednik naše avijacije u borbi protiv boljševizma. Oko podne uđosmo u neko slovensko selo. Tamo je bilo zastalo mnogo automobila radi ručka. U krugu pozdravim generala Štancera invalida iz prvog svjetskog rata. U njegovom je društvu niz generala i visokih častnika. Od njih sam pokušao saznati nešto o našoj situaciji i pravcu kretanja. U to me privuku kola s radio-aparatom. Grobna tišina vlada. »Što ima novo?« Odgovaraju mi šapčući, kao da se boje glasno govoriti: »Partizani su ušli u Zagreb«. Usred grobne tišine oglasio se i partizanski radio!: »Ovdje radio Zagreb. Pozor! Pozor! Sada upravo ulazi u Zagreb narodnooslobodilačka vojska na čelu s general lajtnantom Kočom Popovićem. Upozorava se građanstvo da ne izlazi na ulicu i da drži zatvorene kućne veže". Netko pored mene opsova grdno. Gledam krišom oko sebe. Bojim se otvorenim ispitujućim pogledom uvriediti bol onih, koji me okružuju. Neki su bliedi, drugi crveni od biesa stišću zube. Dva častnika očima punim suza gledaju me kao da se žele ispričati. SRIEDA 9. SVIBNJA. Vojnici odkriju napušteni njemački vlak. Požure se da ga opljačkaju i da se naoružaju. »Trebat će nam još«, veli nasmijani vojnik. Primakli smo se Celju. Neki se vojnici vraćaju razoružani po partizanima, koji ih slobodno propuštaju. Prolazimo ispod slavoluka Titu. Malo dalje drugi slavoluk također netaknut, oko njega slovenske i jugoslavenske zastave s crvenom zviezdom. Vozimo se pored mladih partizanki pod oružjem. Iz automobila vadim strojnicu i stavim je preko koljena. Na jednom raskršću nekoliko pijanih Slovenaca razoružavaju skupinu njemačkih vojnika koji se apatično predaju. Njemačka je prije dva dana kapitulirala. Kolona je zastala usred Celja, idem do čela kolone da se informiram. Pred općinskom viećnicom, koju su zauzeli partizani, nađem skup hrvatskih generala i pukovnika: Servatzya, Herenčića, Metikoša, Tomaševića, Dolanskog, Štitića, Viktora Tomića i druge. Tu upoznajem dra. Krivokapića predstavnika skupine Crnogoraca, koji su se borili u savezu s hrvatskom vojskom. Bili su to pristaše dra. Sekule Drljevića glasovitog crnogorskog lidera, koji je život posvetio borbi protiv Srbije i za samostalnost Crne Gore. Ustaški general Servatzy izložio nam je svoj dodir s partizanima i svoj utisak da se sa Slovencima može razgovarati i da je s njihovim predstavnicima urekao sastanak istog dana u prvom katu vijećnice. Častnici ulaze u zgradu. Servatzy zove i mene: »lzvolite gore, profesore, da ne budemo kod tog posla sami vojnici«. Uđemo u prazan salon. General Servatzy uzima rieč: »Gospodo, ja sam od partizana tražio prolaz za našu vojsku izjavivši da se mi više ne borimo, nego želimo mirno otići iz zemlje«. Ja upitam: »A što ako zatraže da se prije razoružamo?. "General Servatzy uzvrati: »Ako nam zajamče slobodan prolaz, ja sam za to da prihvatimo«. »A kakvu garanciju imamo da će partizanski razbojnici poštivati svoju rieč nakon što položimo oružje?" uzvratio sam. »Moje je mišljenje, da ne smiemo ni u kojem slučaju predati oružje. Ono nam je jedina garancija, da ćemo se moći probiti do granice bilo mirno, bilo u borbi«. Domobranski general Tomašević upada: »Znate li da je Njemačka kapitulirala i da je rat prestao, te da možemo biti proglašeni franktirerima (borcima izvan zakona)«. Pa mi se po shvaćanju neprijatelja već 4 godine borimo ilegalno, jer nas nisu priznali zakonito zaraćenom stranom«. Ja zamolim Servatzya da me se uvrsti među naše pregovarače. U to se javi dr. Krivokapić: »Molim da se i mene uzme u ime Crnogoraca koji su voljni dieliti hrvatsku sudbinu«. Nakon kraćeg dogovora zaključeno je da u naše ime nastupe generali Servatzy, Herenčić, Metikoš, dr. Krivokapić i pukovnik Crljen. Ušli su zatim u salon partizanski pregovarači: Emilija Gabinec tajnica celjskog okružnog narodno-oslobodilačkog odbora koja je sudeći po odjeći i ponašanju netom došla iz šume, i još dva mjesna partizana. Čim smo posjedali oko stola i uzajamno se predstavili, ja sam uzeo rieč, da bi diskusija odmah dobila željeni smjer: »Zapovjedničtvo hrvatskih oružanih snaga traži od Vas da slobodno i mirno propustite sve naše jedinice s njihovim kompletnim naoružanjem, kao i građansko pučanstvo koje se zajedno s vojskom povlači. Vi nam morate dati jamstvo da nas vaši odredi neće napadati, jer je to u Vašem vlastitom probitku. Pogledate li kroz prozor konstatirat ćete da je danas Celje u našim rukama. Budemo li pušteni na miru, povlačit ćemo se mirno kao i do sada, ali ako nas na bilo kojem odsjeku napadne neka Vaša jedinica, poduzet ćemo na cielom području kojim prolazimo najteže represalije, a u tom pogledu, znadem, uživamo kod Vas i pretjeranu reputaciju. Ne vjerujem da se vaša nova vlast može usuditi preuzeti takvu odgovornost na sebe«. Gabinčeva je odgovorila jedva suzdržavajući bjesnilo. Na moj uvod ona je uzvratila napadajem na ustašku vladavinu. Predbacila mi je ucjenjivački karakter mojeg izlaganja, a zatim je dodala, da oni u Celju nisu vlasni ništa odlučiti, te da trebamo pregovarati s njihovom komandom u Ljubljani ili čekati dok iz Ljubljane stignu potrebne upute i ovlaštenja. Naš je odgovor bio kratak i jasan: »Ne samo da nećemo ići u Ljubljanu ni čekati odgovora, te tako izgubiti dragocjeno vrieme dajući komunističkim jedinicama mogućnost da se prikupe, nego ne želimo ni zanoćiti u Celju iz Vama sasvim razumljivih razloga. Zato je čelo naše kolone već dobilo nalog za pokret, te ako se dogodi neki incident, naša će odmazda početi ovdje u samom Celju. Stoga morate požuriti s odlukom i o njoj obaviestiti vaše jedinice«. Nakon što smo pristali da pričekamo nekoliko minuta, Gabinčeva je izišla sa svojim pratiocima i četvrt sata poslije vratila se s gotovim tekstom utanačenja, koji je dat meni na čuvanje. U tekstu se kaže da partizani daju »Slobodon sprehod vojoškoj sili ustašov, domobrancev in Crnogorcev v smeri Frankolovo...«. (originatni tekst sam predao Nikoliću radi objave i on je ukraden gđi Nikolić prilikom njihove seobe iz Argentine u Španjolsku). Utanačenje je podpisala prva Emilija Gabinec u ime partizana zatim u naše ime generali Servatzy i Metikoš, te dr. Krivokapić u ime Crnogoraca. 10. SVIBNJA. Dvaput su nam presjekli put njemački odredi na povlačenju. Prvi put se je naš oklopni odred probio silom. Drugi put su naši izaslanici otišli na pregovore s njemačkim zapovjednikom i problem riešli dogovorno. Težko napredujući dohvatili smo se Slovengradca na putu prema Dravogradu. Pred nama se cestom i poljem uz cestu ispružila čitava kozačka divizija u sklopu njemačke vojske. Pred kozacima su zaustavljene brojne njemačke jedinice koje su čekale da se kod Dravograda predaju i budu razoružane. Naša se kolona ne miče. Pitamo pridošlice koliko nam je duga kolona. Neki vele 40 kilometara, drugi kažu i možda 60 km. Na čelo kolone je stigao gen. Boban koji se je pridružio zapovjedničtvu. Kozački časnici dolaze k nama na pregovore. Prema njihovim podatcima u Dravogradu se nalaze Bugari pod zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina. Dravogradski most drže partizani i tamo razoružavaju. Kozaci se namjeravaju probiti oružjem do Engleza ili Amerikanaca, ili se dohvatiti neprohodnih njemačkih šuma i tamo se raspršiti. Oni predlažu našima generalima zajedničku akciju. Na Dravogradski most smo poslani General Metikoš i ja, da izvidimo prolaz. Tamo nađemo posadu slovenskih partizana od kojih zatražimo slobodan prolaz na temelju celjskog utanačenja. Oni ga ne poznaju i nemaju nikakvih ovlasti. Dok smo bili u razgovoru, dođe odred bugarske konjice, koji silovito istjera Slovence i preuzme most. Kozaci su međutim odlučili da odu dalje sami i pokušaju prodor. U naš logor dođe skupina bugarskih časnika, koji nas upute u njihovo zapovjedničtvo koje bi nam protiv omraženih Srba mogli pružiti zaštitu. Bugarskom generalu izložio je general Servatzy naš položaj i zatražio da nas kao političke emigrante propuste kroz dio jugoslavenskog područja, časovito u bugarskim rukama. Bugarin simpatizira s Hrvatima, ali mora se dogovoriti sa svojim saveznicima Englezima i Rusima. Dobili smo obaviest da će se sliedećeg dana sastati ruska boljševička i engleska komisija, koja će primiti naše delegate da odluče o našoj sudbini. Držanje Bugara prema nama bilo je zacielo uvjetovano njihovim neprijateljstvom prema partizanima o čemu nam svjedoči i Basta u svojoj knjizi, kad kaže da je razgovarao s bugarskim generalom Atanasovom »da bi sprečio da vodi pregovore s neprijteljem na čemu je on insistirao izjavljujući da bi se ustaše sigurno njima Bugarima predali lakše jer ne žele da se predaju jugoslavenskim partizanima s obzirom na zakrvljenost u četvorogodišnjoj borbi«. I nastavlja Basta: »General Atanasov mi je zatim rekao: Svi smo mi pod komandom crvene armije i na istočnom frontu rešila se sudbina sveta pa i Jugoslavije. Šta se vi tu mnogo pršite s vašom partizanskom borbom«. A u vezi s time dodaje Basta: »O pregovorima između predstavnika Pavelićeve vojske i Bugara detaljno piše u svojim uspomenama poznati ustaški ideolog i ustaški pukovnik Daniel Crljen, koji je sam učestvovao u pregovorima s bugarskim generalom«. Vodstvo je naše kolone izbilo do Slovengradca kad iznenada s briega desno od našeg puta bijesno zaštekću strojnice. Ni ne vidimo odakle pucaju, ali u mnoštvu nastane uzbuna. Ljudi se žurno bacaju u jarke pokraj puta. Časnici pozivaju svoje vojnike da se sklone i pripreme oružje. Iz dubine našeg rasporeda dolazi odred konjice Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugova i pridružuje se ustaškim čarkarima, koji se već na juriš penju uz brijeg da potraže neprijateljskc napadače. Za njima sa svih strana dolaze skupine vojnika koji se veru uz brdo da podupiru prve valove jurišnika. Ne vjerujemo svojim ušima: uz topot konja čuje se ustaška koračnica: »Kroz pusta brda vodi nas uski put, dušmanska horda, pruža nam odpor ljut. Na juriš braćo, pa makar mriet, hrvatski barjak vodi nas svet«. Nije prošlo ni jedan sat kad se naši borci počeše vraćati s brijega. Bili su to ranjenici, koje su vodili njihovi drugovi u kuću na cesti gdje se je smjestilo naše zapovjedničtvo i organiziralo prihvatilište za teže ranjenike, kojih je moglo biti oko dvije stotine. lmali smo tamo jednog ili dva liječnika. Iz kolone su bile užurbano pozvane pripadnice ustaške mladeži od kojih su bile improvizirane bolničarke. Na brijegu je ostalo l0-12 naših mrtvih, partizana je poginulo blizu 50. Bila je to posljednja bitka hrvatske vojske u tuđini. Kad su se vratili s brijega posljednji jurišnici, mnoštvo je nagrnulo na most. S druge strane nas je opet dočekala strojnička vatra. U blizini se je našao Boban i preuzeo zapovjedničtvo nad topovskom bitnicom, koja je brzo razbila slabo gnijezdo neprijateljskih strojnica. S brijega su nam u dolinu dotrčali desetci naših vojnika koji su pripadali diviziji generala Perčića, koja je osiguravala lievo krilo našeg rasporeda. Među njima je sišao i moj šogor Zvonko Hunjet kojeg sam tamo vidio zadnji put u životu. Drugog dana došao je u sjedište našeg stožera bugarski satnik Orlov koji je izjavio da je njegov posjet privatnog karaktera, da bi nešto htio učiniti za našu djecu i žene. Bio je vrlo simptomatičan ovaj novi znak bugarske pažnje prema nama. Vojničko me je vodstvo uputilo na razgovor s Orlovim, kojemu sam razložio našu situaciju, dimenzije i smisao našeg povlačenja, te našu čvrstu volju da se ne sukobimo s bugarskom vojskom. Budući da se je bugarska vojska nalazila pod vrhovnim zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina, shvatio sam zašto satnik Orlov ne ulazi u razgovor o vojničkim problemima koje situacija postavlja. Živo se je međutim zanimao za zdravstveno i prehrambeno stanje naših civilnih izbjeglica ponudivši nam u tom pogledu pomoć Bugara. Rekao sam mu da naročito oskudijevamo na mlieku za djecu i na kruhu. Satnik Orlov nam je obećao da u tom pogledu možemo sa sigurnošću računati na bugarsku pomoć. Istog dana zapovjednik naše motorizirane predhodnice domobranski satnik Miro Kovačić dopratio je u naš stožer partizanskog satnika i motorista, koji ga je pratio donievši generalu Herenčiću poruku 51. vojvođanske partizanske divizije, kojom se je tražila naša kapitulacija pod prietnjom da ćemo inače svi biti stavljeni »izvan zakona«. Tražio je našu bezuvjetnu predaju u roku od jednog sata. Ultimatum je naravno bio odbijen i popraćen protivultimatumom naših generala: »Ukoliko ta 51. vojvođanska divizija pokuša spriečiti naš prelaz granice, mi ćemo si put prokrčiti silom, a vaša divizija će se izložiti najtežim represalijama s naše strane«. Partizan je bez protesta otišao svojoj jedinici. Od nekud se pojavi vojnik u engleskoj uniformi. On je hrvatskog podrietla iz okolice Zagreba, Amerikanac je dodijeljen Englezima u Bleiburgu radi njegovog poznavanja hrvatskog jezika. Služit će našem izaslanstvu kao tumač kod engleskog generala. Primimo ga srdačno i zadržimo na skromnom ručku, nadajući se da bi nam taj neočekivani susret mogao biti koristan. Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teče potočić. Vojnik nam ga pokaza kao granicu do koje smiemo napredovati. General Herenčić poziva jednog domobranskog častnika, koji je znao engleski, i pošalje ga u englesko zapovjedničtvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu. Naše izbjegličko mnoštvo rasplinulo se po polju. Naši su generali dali sazvati sve častnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnostnika, koji su trebali sabirati svijet iz svojeg kraja. Noć se je počela spuštati kad se je naš časnik poslan u engleski stožer vratio i rekao nam da će nas engleski general Scott primiti sutradan u 10 sati ujutro. Polijegali smo po livadi gdje je tko mogao. Rano smo ustali i generali su se brzo okupili na posljednji dogovor. Zaključeno je da se engleskom generalu upute: zapovjednik hrvatske vojske na povlačenju ustaški general Herenčić, ustaški general Servatzy i ustaški pukovnik Daniel Crljen. Jutro je. Nas trojica ulazimo u kola. Ja svraćam do skupine ustaških dužnostnika i predajem brigu za njihovo daljnje prikupljanje ustaškom stožerniku Dubrovnika prof. Kaštelanu. General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo koji odmah uze riječ: »Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga«. Englez uzvrati brzo i suho: »Prema savezničkim propisima sve neprijateljske jedinice moraju se predati onim savezničkim snagama protiv koji su se borile«. General Herenčić dobaci da su za Nezavisnu Državu Hrvatsku partizani razbojničke bande, našto ga engleski general presiječe: »Oni su naši saveznici«. U tom se času odlučim intervenirati. Preko tumača upitam Engleza, smijem li nešto reći. Ovaj mi kimne i pokaza mjesto do Herenčića: »Mi znademo da među saveznicima postoje utanačenja o izručenju vojnika. Međutim kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnoštvu građanskih osoba koje su dobrovoljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvo. Običaj je kulturnih zemalja da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Engleske i Sjedinjenih Američki Država«. Herenčić insistira: »Problem je međutim politički jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo da se zatraže od vaših političkih foruma upute za naš slučaj«. Englez odbija tvrdo: »Ja imam precizne naloge od generala Alexandera koji je potrebne upute dobio od g. Churchila«. Ja se opet usuđujem ući u raspravu: »Milijunski bijeg Hrvata iz svoje domovine posljedica je bezbrojnih partizanskih zločina vršenih po svim hrvatskim krajevima tjekom cijelog rata, makar g. general ne zna za njih. Nema sumnje, generale, da će prije ili kasnije izbiti rat između slobodnog svijeta i boljševizma, iza kojeg će ostati ili slobodni svijet ili boljševizam. Mi Hrvati žalimo što smo došli prerano, da od slobodnog svijeta tražimo zaštitu protiv boljševizma, te će zbog toga hrvatski narod morati pretrpjeti najtežu katastrofu u svojoj povijesti«. Ove su moje riječi ostale bez uzvrata. Englez nam je saobćio da ćemo u njegovom prisustvu razgovarati s partizanskim predstavnicima. Izišli smo u predsoblje zajedno sa Servatzyjem. Tamo smo zatekli generala Metikoša poslanog od vodstva da vidi zašto toliko kasnimo. Nakon par minuta ulaze u generalov ured dva partizana. Engleski časnik pozove i dvojicu od nas radi pariteta za stolom pregovora. Ulazimo Herenčić i ja. Nama nasuprot sjeda Milan Basta, Srbin iz Like, partizanski dopukovnik i politički komesar. Basta odmah uzima riječ. Opisavši na svoj način naše snage dodaje da nas vodi ustaški general Sudar (iako se nigdje nije pojavio), a zatim nam niže njihove uvjete: »Čim se vratite u Vaš logor, morate izvjesiti bijele zastave i u roku od jednog sata izvršiti organiziranu predaju čitave vojske. Žene i djeca vraćaju se kućama, vojnici idu u zarobljeništvo, a časnici u našoj pratnji pred ratni sud u Maribor«. Hineći našu spremnost da se predamo Herenčić uzima rijcč i kaže: »Nema ni govora o tome da bi se predaja mogla izvršiti u 1 sat. Mi tražimo da nam se dadu 24 sata vremena. Basta kategorički odbija, a na to se oglasi engleski general koji Basti predlaže da se rok predaje produlji na 2 sata. Basta odmah odreže: »Čak je i 1 sat previše«. Engleski general gubi strpljenje te da bi slomio hrvatski odpor pita preko tumača: »Da li našim saveznicima treba još pomoći u oružju?«. Basta oholo odgovara: »Zahvaljujem g. generalu, ali mislim da za sada neće biti potrebna daljnja pomoć«. Razgovor je zaključen. Ja još zatražim da nam ultimativni sat počne teći tek kad se naša delegacija vrati našem zapovjedničtvu. To je bila jedina Bastina koncesija. Ultimatum će početi teći tek za 20 minuta. Ustajemo i razilazimo se bez pozdrava. Žurno sjedamo u kola i vraćamo se k našim častnicima na čelo kolone. Herenčić prilazi generalima da ih informira. Ja prilazim ustaškim dužnostnicima koje vodi profesor Kaštelan ustaški stožernik Dubrovnika. Generali se uzbuđeno dogovaraju što će učiniti. Domobranski general Tomašević govori: »Ja znam da se ustaški generali ne mogu predati jer im je sudbina zapečaćena, nu mi drugi koji smo bili samo profesionalni vojnici bez veze s politikom, nalazimo se ipak pod zaštitom međunarodnog ratnog prava«. Ponukani ovim izlaganjem drugi su domobranci sugerirali da se uputi nova delegacija Englezima sastavljena isključivo od domobranskih častnika. Predloženo je odmah da to izaslanstvo vodi general Štancer, častnik još iz doba Austrougarske, teški ratni invalid (bio je bez ruke) što je ovaj, i ako star, spremno prihvatio. Delegacija je odmah bila složena i upućena u englesko zapovjedničtvo. Ja sam dotle razgovarao s ustaškim dužnostnicima kojima je glavna briga bila da li će se predati ili nastaviti povlačenje dublje u Austriju. Ja sam im rekao: »Moje je uvjerenje da sam ja osobno s obzirom na moj visoki ustaški čin sigurno osuđen, ali ne mogu znati što će se dogoditi s nižim ustaškim dužnostnicima, da li će biti svi pobijeni, ili će neki biti odvedeni u zarobljeništvo«. Ja sam odlučio pridružiti se jedinici ustaške Obrane koja se je nalazila u obližnjem šumarku. Zapovjedniku sam objasnio situaciju rekavši da se on i njegovi vojnici ni u kojem slučaju ne smiju predavati, te da se i ja njima pridružujem. U međuvremenu se je Štancerovo izaslanstvo pojavilo u engleskom zapovjedništvu gdje je general Scott saobćio Štanceru da mora otići u partizansku komandu budući da su hrvatski vojni predstavnici već bili kod engleskog generala. O tome piše Basta u svoje 4 knjige o Bleiburgu pod naslovom: Štancer dolazi na separatne pregovore. Basta citira: »Sve što mogu da kažem o Vašoj sudbini, to je da će se s Vama postupati po međunarodnom pravu. Bit će formirana mješovita komisija, u kojoj bi bili predstavnici saveznika radi ispitivanja vaše odgovornosti i krivice«. Nakon kraćeg razmišljanja progovori Štancer: »Ako je sve tako kao što kažete, i ako je to dogovoreno s našim predstavnicima, naredit ću predaju. Ali ja sam vojnik i želio bih da dobijem naređenje od svog predpostavljenog«. General Štancer nije više imao prilike vratiti se svojim predpostavljenima jer je poslije svog razgovora s Bastom hio odmah proglašen zarobljenikom. Basta je međutim nastavio prijetnjama: »Verovatno je Vaša vrhovna komanda već izdala ili će u najskorije vreme izdati naređenje u duhu zaključaka napomenutim pregovorima. Ali bez obzira na to kakva ćete naređenja i direktive dobiti i da li će oni uopšte biti izdati, naređujem vam u ime jugoslavenske armije da u roku od jednog časa prestane svaki pokušaj davanja otpora, da predate oružje i disciplinovano izvršite naša naređenja. Ukoliko nas ne poslušatc, gorko ćete se kajati. Mi ćemo vas uništiti. Mi vam pružamo posljednju šansu, pa ćete ukoliko dođe do organizovane kapitulacije, bitno olakšati vašu situaciju«. General Scott nije imao prilike čuti ove srbske prijetnje. One su međutim bile u skladu s nemilosrdnim stavom britanskih pobjednika. Među žrtvama Bleiburga posebno mjesto zauzima glasoviti lider crnogorskog naroda dr. Sekula Drljević, dugogodišnji politički suradnik dvaju poviestnih vođa hrvatskog naroda Stjepana Radića i dra. Ante Pavelića. Vjeran prijatelj Hrvatske i zakleti neprijatelj Srbije, stoljetnog zavojevača i Hrvatske i Crne Gore. Pošavši na tragični put zajedno s hrvatskim narodom mučenička smrt je zatekla njega i njegovu suprugu od četničke ruke. Srbokomunistički zavjet za uništenje Nezavisne Države Hrvatske našao je stanoviti broj pristaša i u samoj Hrvatskoj. Svi su Hrvati osjetili u dubini duše tragediju hrvatskog poraza, ali je nisu svi jednako doživljavali. Neprijatelji Ustaškog Pokreta vidjeli su u samom njegovom postojanju krivicu zbog stvaranja hrvatske države, dok su drugi osuđivali njezino proglašenje, jedni su opet htjeli obteretiti Poglavnika zbog njegovog lošeg izbora saveznika, drugima je opet kriv idejni blok, za koji se je mlada država opredielila, treći su okrivljivali loše stratege ili nedorasle generale. Najgori su bili oni koji su objeručke prihvatili i državu i njezin režim, i poglavara države i njegove ministre, da bi u pogodnom času sve to skupa odbacili na smetište poviesti i zaronili u fantaziju neostvarive budućnosti, ni ne sluteći da heroji već niču u zemlji Hrvata. Naši generali, bilo ustaški, bilo domobranski, odvedeni su u Beograd, i tamo suđeni na smrt jer za vojničke neprijatelje Srbije nije mogla postojati druga kazna. Zarobljeno mnoštvo hrvatskih vojnika i dobar dio građanskih izbjeglica svrstano je u zarobljeničke kolone izložene sustavnom pokolju, tokom beskrajnog križnog puta koji je punio bezdane jame poput Jazovke. Oni koji su preživjeli, platili su desetcima godina robije neoprostivi zločin jer su se rodili kao Hrvati. NEKA IM BOG TROSTRUKO NAPLATI ŠTO SU DALI ŽIVOT ZA HRVATSKU! |
07.07.2005., četvrtak
Tko je tko NDH?
|
Da se prisjetimo koji su Hrvatski ratnici i političari djelovali za vrijeme NDH-a,neke istaknutije ličnosti o kojima ću vam jednom prilikom donijeti i čitave biografije. HRVATSKI RATNICI: · Jure Francetić · Maks Luburić · Rafael Boban · Dinko Šakić · Danijel Crljen · Božidar Kavran · Ivan "Ico" Kirin · Ivica Matković · Ljubo Miloš · Ante (Vitez) Moskov · Juraj "Juco" Rukavina · Tomislav (Vitez) Sertić · Vjekoslav Servetzy · Vjekoslav (Vitez) Vrančić · Antun Vrban HRVATSKI POLITIČARI · Osman Kulenović · Džafer beg Kulenović · Slavko Kvaternik · Mirko Puk · Andrija Artuković · Ivan Petrić · Lovro Šušič · Mile Budak · Ivica Frković · Jozo Dumandžič · Milovan Zanič |
06.07.2005., srijeda
|
Prisjetimo se povijesti NDH-a i ljudi čija je krv dala sjeme za stvaranje današnje Hrvatske. 6. travnja 1941. - zapoceo napad Treceg Reicha i Italije na Kraljevinu Jugoslaviju, koja je kapitulirala l7. travnja. 10. travnja - njemacka vojska ušla u Zagreb. 10. travnja 1941. - Slavko Kvaternik, jedan od voda ustaške organizacije u zemlji, proglasio je putem zagrebacke radio-stanice osnivanje Nezavisne Drzave Hrvatske. Nova drzava je proglašena pod okriljem Treceg Reicha i fašisticke Italije kao svojih glavnih zaštitnika, koji su u njoj vršili odlucan utjecaj. Teritorijalno je obuhvacala dijelove Hrvatske, Bosnu i Hercegovinu i Srijem. Italiji je ustupljen dobar dio najrazvijenije hrvatske jadranske obale, a Mađarska je prisvojila Medimurje i Baranju. 15. travnja 1941. - u Zagreb je s ovecom skupinom ustaša došao iz emigracije u Italiji Ante Pavelic. 16. travnja 1941. - u svojstvu "Poglavnika Nezavisne Drzave Hrvatske" Ante Pavelic imenovao "Prvu hrvatsku drzavnu vladu". - Ideja hrvatske drzave koja se ocitovala u cinu proglašenja NDH, ubrzo će se kompromitirati zbog represivne politike ustaškog rezima, koja je stvarala sve veci nemir u stanovništvu. To ce se osobito ocitovati među Srbima i zidovima, koji su bili najviše izlozeni bezakonju, s tragicnim posljedicama, ali i među Hrvatima. U hrvatskom stanovništvu sve je više raslo nezadovoljstvo i otpor takvoj politici. Sredina travnja 1941. - komunistički pokret na celu sa svojim vođom Josipom Brozom Titom odlucio se za oruzani otpor okupacijskim silama i njihovim domaćim saveznicima. Komunisticko vodstvo je u takvu kursu poznavalo mogucnost dolaska na vlast. Taj je smjer dobio punu potporu hrvatskoga komunističkog vodstva, koje se obratilo hrvatskom narodu s pozivom na borbu protiv ustaškog poretka i njegovih zaštitnika. Vodstvo KP Hrvatske je nastupalo s atraktivnom lozinkom borbe za ujedinjenje hrvatskih zemalja, tj. oslobođenje Dalmacije i Istre pod talijanskom, i Međimurja pod mađarskom okupacijom. Travanj 1941. - vodstvo NDH pristupa stvaranju i organiziranju oružanih snaga. One su uključivale domobranstvo, ustašku vojnicu i oružništvo. Krajem 194l. oružane snage NDH su brojale oko 150.000 Ijudi. Krajem l943. te su snage narasle na više od 200.000 ljudi. 22. lipnja 1941. - na dan napada Trećeg Reicha na Sovjetski Savez, grupa komunista i antifašista osnovala partizanski odred. Taj je datum proglašen u Republici Hrvatskoj kao Dan antifašističke borbe. 6. srpnja 1941. - osnovano u Zagrebu ilegalno Operativno partijsko rukovodstvo za Hrvatsku, kao glavna rukovodeća jezgra pokretanja i usmjeravanja oružane antifašističke borbe. Sačinjavali su ga Andrija Hebrang, Rade Končar i Vladimir Popović, koji je ujedno bio i delegat CK KPJ pri Centralnom komitetu KP Hrvatske. 13-14. srpnja 1941. - u ustaškom logoru Kerestinec oko stotinu zatočenih antifašista organizirali su bijeg. Akcija, međutim, nije uspjela, pa je većina zatočenika poginula u sukobu s oružnicima NDH ili su bili uhvaćeni i potom ubijeni. 11. kolovoza 1941. - u Zagrebu pokrenut ilegalni "Vjesnik" kao glasilo hrvatskoga antifašističkog pokreta. Sredina listopada 1941. - vođa HSS-a Vladko Maček uhićen od vlasti NDH i zatočen u logoru Jasenovac, gdje je bio do sredine ožujka 1942. Otad je bio najprije zatočen na svom posjedu u Kupincu, a zatim u Zagrebu. Iako je u povodu proglašenja NDH pozvao članstvo HSS-a na lojalnost novom režimu, Maček je zagovarao politiku pasivnosti i taktiku čekanja. Krajem listopada 1941. - osnovan Glavni štab partizanskih odreda u Hrvatskoj. Krajem 1941. hrvatska partizanska antifašistička vojska brojala je oko 7.000, a krajem rata naraslaje na oko 200.000 boraca. Od ukupno jedanaest partizanskih korpusa na jugoslavenskom ratištu, pet ih je bilo u Hrvatskoj. - Na Jadranskom moru je operirala hrvatska partizanska mornarica. 23. veljače 1942. Ante Pavelić sazvao zasjedanje Sabora NDH u Zagrebu. - Sabor je raspušten krajem prosinca 1942. Poslužio je kao tribina za javno proklamiranje gledišta ustaškog vodstva oko glavnih pitanja politike NDH. U Saboru je grupa bivših zastupnika HSS-a pokrenula pitanja Mačekova zatočenja u Jasenovcu. To je utjecalo da se Mačeka zatoči u Kupincu. 18. ožujka 1943. - Inicijativni odbor ZAVNOH-a i Glavni štab Hrvatske objavili proglas kojim pozivaju hrvatski narod da se odupre Pavelićevoj mobilizaciji i stupa u redove partizanskoga antifašističkog pokreta. Iste ustanove su 26. svibnja 1943. objavile zajedničku izjavu o "ciljevima i načelima narodnooslobodilačke borbe". 13.-14. lipnja 1943. - u Otočcu i na Plitvičkim jezerima održano Prvo zasjedanj e ZAVNOH-a. Za predsjednika ZAVNOH-a izabran je hrvatski književnik Vladimir Nazor. 15. srpnja 1943. - na partizanskom teritoriju u Lici pokrenut Slobodni dom , kao glavno glasilo Hrvatske seljačke stranke. Izdavač mu je bio Izvršni odbor HSS, kojeg su stvarali ugladni članovi te stranke koji su prišli partizanskom antifašističkom pokretu. Urednik lista bio je Božidar Magovac, ugledni član HSS-a, koji je u lipnju l943. došao na slobodni partizanski teritorij. 8. rujna 1943. - objavljena bezuvjetna kapitulacija Italije. Povlačenje talijanske okupacijske sile s prostora Hrvatske unijelo je značajne promjene u vojnoj i političkoj situaciji. U Dalmaciji, Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru i Istri osjetno je ojačao partizanski antifašistički pokret. Također je i vlada NDH, uz pomoć njemačke okupacijske sile, nastojala uspostaviti svoje upravne ustanove na područjima koje je dotad anektirala Italija. 13. rujna 1943. - Okružni narodnooslobodilački odbor za Istru donio odluku o sjedinjenju Istre s maticom Hrvatskom. Istarski sabor u Pazinu, 25. rujna, prihvatio je i potvrdio tu odluku. - ZAVNOH je 20. rujna proglasio priključenje Hrvatskoj, Istre, Rijeke, Kvarnerskih otoka, Zadra, Lastova i Palagruže te krajeva koje je Italija anektirala 194 l. 12-15. listopada 1943. - u Plaškom održano Drugo zasjedanje ZAVNOH-a. Glavni referat na zasjedanju podnio je potpredsjednik ZAVNOH-a i sekretar CK KPH Andrija Hebrang. Na zasjedanju je izražen zahtjev protiv povratka kralja i starog poretka a za stvaranje nove jugoslavenske države kao federativne zajednice u kojoj bi Hrvatska bila ravnopravna članica. 15. listopada 1943. - na drugoj sjednici Drugog zasjedanja ZAVNOH-a u Plaškom Božidar Magovac upoznao delegate s izjavom Izvršnog odbora Hrvatske seljačke stranke. U njoj se ističe da su pristaše HSS-a, koji su pristupili antifašističkom pokretu, odlučili "svim svojim snagama pojačati narodnooslobodilačku borbu". 8.-9. svibnja 1944. - u Topuskom održano Treće zasjedanje ZAVNOH-a. Na njemu su postavljeni temelji konstituiranju državnosti Hrvatske u okviru jugoslavenske federativne zajednice, što ju je stvaralo vodstvo partizanskog i komunističkog pokreta s Titom na čelu. Glavni referat na zasjedanju podnio je potpredsjednik ZAVNOH-a i sekretar CK KPH Andrij a Hebrang. Zasjedanje je donijelo Odluku o odobrenju rada predstavnika Hrvatske na Drugom zasjedanju AVNOJ-a. ZAVNOH se proglasio za "jedini pravi državni sabor Hrvatske" i "predstavnik suvereniteta naroda i države Hrvatske". 16. lipnja 1944. - na otoku Visu potpisan sporazum između maršala Tita i bivšeg bana Banovine Hrvatske Ivana Šubašića, koji je postao predsjednik jugoslavenske izbjegličke vlade. Šubašić se obvezao da će njegova vlada priznati AVNOJ i pozvati narod da pristupa antifašističkom pokretu. 25.-27. lipnja 1944. - u Topuskom održan Prvi kongres kulturnih radnika antifašista, na kojemu se okupilo preko 250 sudionika. Kraj kolovoza 1944. - ministri u vladi NDH Mladen Lorković (unutrašnji poslovi) i Ante Vokić (oružane snage) pripremali plan razoružanja njemačke vojske, uspostave vlade od pripadnika HSS i povezivanje sa zapadnim saveznicima. Glavni predstavnici HSS u toj akciji bili su Ivanko Farolfi i Ljudevit Tomašić. Taj puč je brzo otkriven i onemogućen intervencijom Gestapoa i uz pomoć Pavelića koji je bio upoznat s urotom. Glavni organizatori puča Vokić, Lorković, Farolfi i Tomašić, zatočeni su u Lepoglavi i po svoj prilici ondje pogubljeni pred sam svršetak rata. Kraj kolovoza 1944. - Božidar Magovac dao ostavku na mjesto podpredsjednika Titove partizanske vlade. Bilo je to Magovčevo uklanjanje. Došao je u sukob s vodstvom partizanskog antifašističkog pokreta koje se protivilo jačanju utjecaja Magovca i njegovih pristaša. Sredina listopada 1944. - smjenjen s položaja sekretara Centralnog komiteta KP Hrvatske Andrija Hebrang. Do toga je došlo zbog Hebrangovih težnji da u stvaranju nove jugoslavenske države, na čemu je radilo vodstvo partizanskog i komunističkog pokreta, osigura za Hrvatsku što veću nezavisnost. Takve njegove težnje označene su od vodstva KPJ kao separatističke i protujugoslavenske. - Za novog sekretara CK KPH postavljen je dr. Vladimir Bakarić. Studeni 1944. Tito objavio amnestiju za hrvatske domobrane od kojih je nakon toga velik broj pristupio u redove partizanske vojske. 24. ožujka 1945. - hrvatski biskupi dr. Alojzije Stepinac, dr. Ivan Šarić, Jozo Garić, dr. Antun Akšamović i dr. Janko Šimrak objaviii "Prosvjed hrvatskog katoličkog episkopata protiv sustavnog ubijanja i mučenja nevinih svećenika i vjernika". Hrvatsko komunističko vodstvo napalo je biskupsku poslanicu kao dio ustaške propagande. 14. travnja 1945. - na izvanrednom zasjedanju ZAVNOH-a u Splitu osnovana vlada federalne Hrvatske. Za predsjednika vlade izabran je dr. Vladimir Bakarič. 8. svibnja 1945. - pobjednička partizanska vojska ušla u Zagreb. Sredina svibnja 1945. - u blizini austrijske granice, kod Bleiburga, započelo masovno stradanje Hrvata od strane partizanske vojske. U posljednjim borbama i na "maršu smrti" poginulo je ili ubijeno oko pedeset tisuća Hrvata, pripadnika oružanih snaga NDH ili civila. Veliki broj ih je pao u partizansko zarobljeništvo stradavajuči na dugom "križnom putu". - Ukupno je u toku drugog svjetskog rata ubijeno ili poginulo oko 600.000 Hrvata |
05.07.2005., utorak
PROPISNIK USTAŠKOG POKRETA
|
Na temelju točke 13. ustava «USTAŠE» - Hrvatskog oslobodilačkog pokreta – po odredbi Poglavnika – izdajem sliedeći PROPISNIK O ZADAĆI, USTROJSTVU, RADU I SMJERNICAMA «USTAŠE» - HRVATSKOG OSLOBODILAČKOG POKRETA I. ZADAĆA, BITNE OZNAKE, USTROJSTVO I STVARNA SREDSTVA RADA «USTAŠE» § 1. Zadaća «Ustaše» (1) Točkom 1. i 2. ustava «Ustaše» - Hrvatskog oslobodilačkog pokreta označena je zadaća Pokreta. (2) Prva zadaća Pokreta, naznačena u t. 1. ustava, koja predvidja borbu za oslobodjenje Hrvatske izpod tudjinskog jarma i za uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske, izpunjena je. (3) Druga, sadanja i buduća, zadaća «Ustaše» u smislu t. 2. ustava, u smislu ustaškog načela i suvremenih potreba hrvatskog naroda jest: a) braniti svim sredstvima državnu samostalnost Hrvatske; b) braniti svim sredstvima narodnu osebujnost hrvatskog naroda i ne dozvoliti nikada, da se hrvatski narod smatra dielom kojeg drugog naroda; c) boriti se, da u hrvatskoj državi uviek vlada samo hrvatski narod; d) boriti se da hrvatski narod bude podpunim i trajnim gospodarom svih tvarnih i duhovnih dobara u svojoj zemlji; e) raditi, da Nezavisna Država Hrvatska bude napredna i pravedno uredjena, u duhu ustaških načela; f) postaviti i održati rad kao temelj svake vriednosti i svakog prava, vršenje dužnosti kao izvor prava na zaštićen život, a odgovornost prema cjelini kao temelj svakoj djelatnosti; g) obnoviti i preporoditi hrvatskog čovjeka u duhu i na temelju ustaškog načela, časti, poštenja, pravednosti i ljubavi; h) u duše svih Hrvata i Hrvatica usadjivati vrline drevnog junačtva i vitežtva, po uzoru otaca i djedova – junaka i vitezova; i) probuditi, razvijati i jačati životnu radost u radu i borbi; j) uzgajati kod članova i pristaša i u narodu uobće odanost, poslušnost i vjernost prema Poglavniku, te pouzdanje u njega. § 2. Bitne oznake «Ustaše» «Ustaša» je pokret: 1. narodni, 2. nacionalistički, 3. politički, 4. vojnički, 5. radni, 6. družtvovni, 7. ćudoredni, 8. odgojni i 9. prosvjetni. § 3. «Ustaša» je narodni Pokret «Ustaša» je pokret, a nije i ne može biti stranka, jer: a) u svojim redovima okuplja cio narod, bez obzira na stališ i zvanje, b) u svojem radu i borbi uviek ima pred očima cio narod i njegove potrebe, a ne samo potrebe pojedinaca ili pojedinih narodnih skupina i stališa. Kako je najveći dio hrvatskog naroda seljački, to će Pokret prvenstveno misliti i raditi za dobro seljaka, ne zanemarujući ni dobro ostalih stališa. § 4. «Ustaša» je nacionalistički pokret Načelo «Ustaše» jest, da je hrvatski narod samosvojna narodna jedinica, te kod svojih članova, pristaša i svih Hrvata učvršćuje sviest i uvjerenje, da je: a) hrvatski narod – narod sam po sebi, te da nije istovjetan s nijednim drugim narodom, niti dio ili pleme bilo kojeg drugog naroda; b) Hrvat – jedino izvorno i poviestno naše ime, koje se ne smije i ne može zamieniti ni s jednim drugim imenom; c) Hrvatska – jedino izvorno i naravno ime, koje je naš narod dao u pradavna vremena svojoj domovini, koje nitko ne smije i ne može zamieniti ni s jednim drugim imenom; d) Država Hrvatska – jedinstvena, te da se ne može dieliti na pokrajine; e) «Ustaša» - izvorni i samonikli hrvatski oslobodilački pokret, utemeljen na hrvatskoj sviesti, poviesti i državnom pravu – čedo vjekovnih borbi hrvatskog naroda za slobodu, samostalnost i državnu nezavisnost. § 5. «Ustaša» je politički pokret «Ustaša» u svojim članovima, pristašama i cielom hrvatskom narodu jača državnu i narodnu sviest, duh samostalnosti i narodne osebujnosti. Zato: a) upoznaje cio narod s hrvatskom narodnom i državnom poviešću od prvih početaka do danas; b) upućuje na važnost, vriednost, potrebu i značenje vlastite države; c) stalno goji i uviek visoko podiže sviest na rodne slobode i samostalnosti; d) održava, jača i produbljuje u dušama i srdcima cielog naroda živo uvjerenje u poviestnu činjenicu, da se hrvatski narod nije nikada bilo kojim činom ili bilo kojom zakonitom odlukom odrekao prava na svoju vlastitu državu i da to svoje pravo nije nikada na bilo koga drugoga prenio, tek mu je koncem svjetskog rata tudjinska sila spriečila, da dalje vrši svoja vrhovnička (suverena) prava u vlastitoj državi, u Hrvatskoj. § 6. «Ustaša» je vojnički pokret «Ustaša» svrstava narod u uredjene borbene redove, vojnički ga odgaja, te njeguje vojničke i vitežke vrline hrvatske – vjekovima posvjedočene. Zato: a) iznosi pred svoje članove, pristaše i cio narod naše tisućljetne borbe za domovinu i zapadnu uljudbu na svim bojištima i ratištima svieta; b) predočuje svojim članovima, pristašama i narodu kao uzor svietle likove naših proslavljenih junaka, njihove živote, pregaranja i žrtve, a posebno vjekovnu, krvavu i neprestanu borbu cielog naroda, da sačuva svoje ime, domovinu, državu, slobodu i pravo na obstanak; c) uzvisuje junačke, plemenite, požrtvovne i paćeničke likove žena i majki našeg naroda, koje su čuvale domaće ognjište, radjale i odgajale nove naraštaje, te u potrebi i same oružjem u ruci branile dom i ognjište; d) odgaja tjelesno zdrav narod radom, umjerenošću i tjelovježbama razne vrste. § 7. «Ustaša» je radni pokret «Ustaša» naučava, da je rad temelj vriednosti narodnog života i blagostanja. Zato: a) naučava, da rad označuje stupanj vriednosti svakog pojedinca; b) iztiče načelo dužnosti savjestnog rada, te to i provodi putem radne službe; c) visoko poštuje svakog radnika – bilo duhovnog, bilo tjelesnog; d) čini sve, kako bi svojim savjetom i radom unapriedio blagostanje naroda i države. § 8. «Ustaša» je družtvovni pokret «Ustaša» uskladjuje i unapredjuje probitke svih stališa hrvatske narodne zajednice, te upućuje stalno na to, da je probitak zajednice uviek pred probitkom zajednica. Zato: a) priučava svoje članove, pristaše i narod na novi družtvovni poredak, u kojem će svi stališi i sva zvanja naći smisao svojeg obstanka u skladnoj suradnji i službi obćim probitcima hrvatske narodne zajednice; b) odgaja pripadnike svih stališa u uzajamnom štovanju i ljubavi, te u njima budi i razvija sviest, da svi zajedno, kao djeca jedne majke domovine, predstavljaju nedjeljivu narodnu cjelinu, jaku samo onda, ako je podjednako pravedno izgradjena i pravilno uredjena u svim svojim dielovima; c) proučava i širi znanje o svim družtvovnim pitanjima razmatrajući ih s gledišta suradnje stališta na nacionalističkoj podlozi, za razliku od glavničarskog i marksističkog promicanja borbe stališta na internacionalnoj podlozi; d) iztiče i svakom prilikom provodi načelo, da svatko ima pravo i dužnost raditi, a onaj, koji radi, da ima pravo na dostojan život i pravednu nagradu za svoj rad, bio on duhovni ili tjelesni radnik; e) provodi na svim područjima svoga rada načelo družtvovne odgovornosti i dužnosti prema zajednici. § 9. «Ustaša» je ćudoredni pokret «Ustaša» hoće i nastoji, da svaki njegov član, svaki pristaša i svaki pripadnik hrvatske narodne zajednice bude sviestan, da su temelj urednog, zdravog, zadovoljnog i sretnog života – vjera i obitelj, Zato; a) u svoje članstvo prima samo poštene, ćudoredno nepokvarene ljude, te dobre i čiste Hrvate; b) suzbija u narodu bezbožtvo, psovku, klevetu, pijanstvo, nećudoredje, neslogu, laž i klevetu; c) promiče u narodu spremnost na žrtve za obće dobro, bez očekivanja nagrade; d) bori se protiv mekoputnosti i lakoumnog shvaćanja života, te čuva svetost braka i obitelji; e) visoko podiže poštovanje žene i majke, te štiti i brani djevojačku čast i ugled. § 10. «Ustaša» je odgojni pokret «Ustaša» naučava, da uspjeh svakog valjanog rada ovisi o čovjeku i njegovom značaju. Zato; a) odgaja u hrvatskom narodu čelik-značajeve, ljude časti i poštenja, ljude ponosa, te jake narodne i državne sviesti; b) oplemenjuje dušu i srdce čistom i požrtvovnom ljubavlju prema svakom članu hrvatske narodne zajednice, a posebno prema onima, kojima je ljubav i pomoć najpotrebnija; c) usadjuje u srdca svojih članova, pristaša i cielog naroda živ i jak osjećaj dužnosti i pravednosti; d) budi i uzgaja u članovima, u pristašama Pokreta i narodu životnu radost – da digne polet, da pojača snage, odpornost u naporima i uztrajnost u radu i borbi; e) upoznaje svoje članove, pristaše i hrvatski narod s njegovom poviešću, starinama, zemljopisom, te narodnim blagom u pjesmi, običajima i nošnji. § 11. «Ustaša» je prosvjetni pokret «Ustaša» cieni prosvjetu kao veliko dobro pojedinca i naroda. Zato; a) nastoji, da obćom naobrazbom i stručnom spremom osposobi svoje članstvo i cio narod za napredak i životnu borbu; b) drži redovita predavanja i tečajeve, prosvjetne i stručne, uredjuje knjižnice i čitaonice, izdaje novine, knjige, časopise i tiskopise, te pobija nepismenost; c) njeguje glasbu i pjesmu, osobito narodnu, po svojim pjevačkim i glasbenim zborovima; d) daje kazalištne i slikokazne predstave. § 12. Ustrojstvo «Ustaše» (1) Poglavnik je u smislu ustaškog ustava vrhovni vodja i zapovjednik «Ustaše» - Hrvatskog oslobodilačkog pokreta. (2) Ustaški pokret u širem smislu obuhvaća: a) Članstvo i pristaše; b) Ustašku mladež mužku i žensku; c) Ustašku vojnicu, koju sačinjavaju: 1. Stajaći djelatni zdrugovi; 2. Poglavnikovi tjelesni zdrugovi; 3. Prometni zdrugovi; 4. Hrvatsko oružničtvo; 5. Redarstvena straža; 6. Nadzorna služba; 7. Ustaška učilišta; 8. Ustaška priprema; 9. Stegovni i kazneni sud, te prema potrebi daljnje vojne postrojbe (t. 13. Ustava); d) Glavni savez staliških i drugih postrojbi u smislu zakonske odredbe od 6. V. 1942. (3) Članstvo i pristaše postrojavaju se, rade i vrše djelatnost prema propisima ovog propisnika, dočim za Ustašku vojnicu i za postrojbe staliških i drugih saveza postoje posebne zakonske odredbe i propisi. (4) Ustaška vojnica čini sastavni dio oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske. (5) Ustaški pokret u užem smislu, bez vojnice i bez postrojbi staliških i drugih saveza, sastoji se od: a) mužkih članova – ustaša; b) ženskih članova – ustaškinja (Ženske loze hrvatskog ustaškog pokreta); c) mužkih i ženskih pristaša Pokreta; d) ustaške mladeži mužke i ženske. (6) Ustrojstvo, rad i djelovanje ustaške mladeži odredjuje se posebnim propisnikom, koji odobrava Postrojnik. § 13. Znak i pozdrav (1) Mužki članovi Pokreta (ustaše) nose propisanu odoru i znak, koji predstavlja slovo «U», u kojem se nalazi goruća bomba, a na bombi hrvatski grb. (2) Ženski članovi Pokreta (članice Ženske loze hrvatskog ustaškog pokreta – ustaškinje) nose propisanu odoru i znak, koji predstavlja slovo «U», u kojem se nalazi hrvatski grb, obavijen tropletom. Nošenje odore kod ustaškinja nije obvezatno. (3) Pristaše i pristaškinje Pokreta nose isti znak kao ustaše, odnosno ustaškinje, nu ne nose odore. (4) Pozdrav je pojedinačni i skupan. (5) Pojedinci pozdravljaju tako, da dižu izpruženu desnu ruku do visine čela i glasno izgovaraju: «Spremni!». (6) Kada pred skupinu članova ili pristaša dolazi nadredjeni dužnostnik Pokreta, tada ovaj uz izpruženu desnicu pozdravlja s riečima; «Za Poglavnika i dom!», a skupina odgovara izpruženih desnica; «Spremni!». (7) Pojedinosti o pozdravljanju, znakovima i odorama u različitim prilikama odredit će se posebnim naputcima. § 14. Stvarna sredstva rada (1) Stvarna sredstva Pokreta jesu: 1. članarina; 2. dobrovoljni prinosi; 3. prihodi od imovine; 4. ini prihodi. (2) Članarinu je dužan plaćati svaki član i članica Pokreta. Visinu članarine odredjuje za cieli Pokret Postrojnik. Svu članarinu ubire tabor i šalje Zapovjedničtvu blagajne GUS-a i to nakon izteka svakog mjeseca, a najkasnije do 10. u mjesecu. (3) Pristaše Pokreta plaćaju mjesečno dobrovoljne prinose u stalnoj visini, koju sami odrede. Dobrovoljne prinose mogu plaćati i imućniji članovi Pokreta. Dobrovoljne prinose odašilje tabor istodobno s članarinom Zapovjedničtvu blagajne GUS-a. (4) Najmanju visinu dobrovoljnog prinosa odredjuje Postrojnik. (5) Prihode od priredaba šalje ustanova, koja ih je priredila, Zapovjedničtvu blagajne GUS-a u visini od 25% čistog dobitka, prvom prilikom, kada šalje članarinu i dobrovoljne prinose, Ostalih 75% zadržava dotična ustanova za pokriće vlastitih potreba. (6) Imovinu Pokreta sačinjavaju sve nekretnine, pokretnine, gotov novac, vriednostni papiri i tražbine, te prihodi od tih vrsta imovine. Glavni Ustaški Stan jedini je i izključivi vlastnik sveukupne imovine Pokreta, bez obzira na to gdje se ona nalazi. (7) Imovina Pokreta može se odtudjiti ili obteretiti samo pismenom dozvolom Postrojnika. (8) Postrojnik može prihode imovine prepustiti na uživanje pojedinim ustanovama Pokreta. II. ČLANSTVO POKRETA § 15. Vrste članstva Vrste članstva Pokreta, u užem smislu, označene su u § 12. ovog propisnika. § 16. Ustaše Ustaše su svi mužki članovi Pokreta od navršene dvadeset i prve godine života dalje. Ustašom prije navršene dvadeset i prve godine života postaje osoba, koja je oženjena ili koja je upisana na sveučilište. § 17. Ustaškinje (1) Ustaškinje (članice Ženske loze hrvatskog ustaškog pokreta) jesu sve članice Pokreta od navršene dvadeset i prve godine života dalje. Ustaškinjom prije navršene dvadeset i prve godine života postaje osoba, koja je udana ili koja je upisana na sveučilište. (2) Posebne odredbe za ustaškinje sadržane su u §§ 76.-78. ovog propisnika. § 18. Pristaše (1) Pristašom «Ustaše» - Hrvatskog oslobodilačkog pokreta može biti svaki Hrvat i Hrvatica s navršenom dvadeset i prvom godinom života, odnosno, ako su oženjeni ili udani ili upisani na sveučilište, i prije te dobi. (2) Pristašom Pokreta može biti i svaka hrvatska ustanova, te pravna osoba. § 19. Ustaška mladež (1) Ustaška mladež obuhvaća svu hrvatsku mladost, mužku i žensku, od navršene sedme do navršene dvadeset i prve godine života, ukoliko prije ne iztupi iz mladeži prema § 22. ovog propisnika. (2) I mužka i ženska mladež dieli se na: a) Ustašku uzdanicu, od navršene sedme do navršene jedanaeste godine života; b) Ustaški junak, od navršene jedanaeste do navršene petnaeste godine života; c) Ustašku Starčevićevu mladež, od navršene petnaeste do navršene dvadeset i prve godine života. (3) Prielaz iz jedne dobne skupine u drugu, te prielaz iz Ustaške mladeži u ustaše, odnosno ustaškinje, obavlja se na svečan način u dan, kojega za cielu državu odredjuje Postrojnik. (4) Od Izabranih pripadnika Starčevićeve mužke i ženske ustaške mladeži, u dobi od navršene osamnaeste do navršene dvadeset i prve godine života, postrojavaju se «Ustaški jurišnici» i «Ustaške djevojke». (5) Na čelu ovih postrojbi stoje zapovjednici, za koje vriede iste dužnosti i ista prava, kao za zapovjednike dobnih skupina. (6) Od pripadnika postrojbi svih dobnih skupina postrojava se radna služba ustaške mladeži. (7) Na čelu sveukupne ustaške mladeži stoji upravni zapovjednik. On provodi sve odredbe Postrojnika, izvješćuje ga u radu mladeži, prima od njega naloge, upute i smjernice za daljnji rad, te mu podnosi priedloge. III. POSTANAK I PRESTANAK ČLANSTVA I PRISTAŠTVA § 20. Tko može biti članom ili članicom? Članom ili članicom «Ustaše» - Hrvatskog oslobodilačkog pokreta – (ustašom ili ustaškinjom) mogu postati duševno zdravi Hrvati i Hrvatice u životnoj dobi, odredjenoj u §§ 16. i 17. ovog propisnika, ako se nisu nečim ogriešili o probitke časti hrvatskog naroda i domovine, te ako su ćudoredni i pošteni. Osim toga moraju biti: a) podpuno pripravni izvršiti zadatke iz § 1. ovog propisnika; b) spremni poslušati i izvršiti sve naloge, koje im budu izdali predpostavljeni; c) spremni podpuno usvojiti ustaška načela, te po njima živjeti i raditi; d) za vrieme pripravnog članstva točno upućeni u smisao ustaške prisege, u poviest, svrhu, bitne oznake i ustrojstvo Pokreta, te u odredbe ovog propisnika; e) po odredjenom dužnostniku Pokreta proglašeni dostojnim, da budu primljeni u Pokret. § 21. Tko može postati pristašom? Pristašama «Ustaše» - Hrvatskog oslobodilačkog pokreta – mogu postati Hrvati i Hrvatice u životnoj dobi, odredjenoj u § 18. ovog propisnika, koji žele svojoj domovini dobro, koji su ne samo podpuno odani sustavu vladavine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, nego su pripravni i djelotvorno podupirati ustaški pokret. § 22. Tko postaje članom ustaške mladeži? Članom Ustaške mladeži postaje svaki Hrvat i Hrvatica, kada navrše sedmu godinu života, a mjestni ih tabornik Ustaške mladeži pozove u tabor. Članstvo u Ustaškoj mladeži prestaje: a) smrću; b) navršenom dvadeset i prvom godinom života; c) s upisom na sveučilište prije dvadeset i prve godine života; d) stupanjem u Ustašku vojnicu prije navršene dvadeset i prve godine života; e) ženitbom ili udajom prije navršene dvadeset i prve godine života; f) odstranjenjem iz redova Ustaške mladeži. § 23. Prijava u članstvo (1) Tko želi postati članom (članicom) Pokreta treba: 1. prijaviti taborniku u svojem mjestu želju za pristup u Pokret; 2. savjestno i istinito izpuniti u četiri primjerka upisni list. (2) Ako tabornik ne primi izjavu ili uzkrati upisane listove, može molitelj zatražiti pristup i izpuniti upisne listove kod logornika. (3) Logornik će u tom slučaju zatražiti od tabornika pismeno obrazloženje njegova postupka. (4) Protiv odluke logornika može se molitelj pritužiti stožerniku, koji odlučuje konačno, na temelju pismeno obrazloženog mišljenja logornika i tabornika. (5) Tabornik može ovlastiti zbirnika, da prima izjave i da izdaje upisne listove. Izpunjene upisne listove predat će zbirnik najkasnije u roku od osam dana taborniku. (6) I član Ustaške mladeži, kada navrši dvadeset i prvu godinu života, odnosno kada se prije toga upiše na sveučilište, odnosno kada se prije toga oženi ili uda, a želi pristupiti u članstvo Pokreta, mora preko svog dotadašnjeg tabornika u Ustaškoj mladeži zatražiti pristup u Pokret i izpuniti upisne listove. (7) Jedan primjerak upisnog lista zadržat će tabor, a ostala će tri primjerka odaslati logoru, stožeru i Zapovjedničtvu ustaša GUS-a. § 24. Pripravno članstvo (1) Ako podatci molitelja, sadržani u pismenim listovima, zadovoljavaju, izpitat će tabornik na shodan način njegov predživot, pa ako utvrdi, da je molitelj dostojan, doniet će odluku, da molitelja prima za pripravnog člana. Tabornik će ovu odluku donieti redovito u roku od 15 dana, a iznimno – ako to nije moguće – u roku od 30 dana, nakon dana, kada je primio propisno izpunjene listove. (2) Pripravno članstvo traje najmanje tri, a najviše šest mjeseci. (3) Za vrieme trajanja pripravnog članstva, dužan je pripravnik proučiti ustav i načela Pokreta, poviest i svrhu Pokreta, prava i dužnosti članova, te svojim životom i radom pokazati, da je sviestan svoje dužnosti i dostojan častne službe hrvatskom narodu u ustaškom pokretu. (4) Tko nije primljen za redovitog člana niti unutar roka od šest mjeseci pripravnog članstva, prestaje biti pripravnim članom. (5) Bivši pripravnik može ponovno zamoliti primitak u članstvo, tek nakon pola godine, računajući od dana, kada je prestao biti pripravnim članom. Molba se može ponoviti samo jedanput. (6) Pripravni član ima sve dužnosti redovitoga člana, a nema prava redovitog člana i ne polaže prisegu. (7) Ako tabornik najkasnije osam dana prije izminuća pripravničkog roka od 6 mjeseci ne proglasi pripravnika članom, može pripravnik preko tabornika i logornika zatražiti od stožernika, da on o tome donese odluku. Stožernik mora donieti tu odluku najkasnije za trideset dana, računajući od dana, kada je primio pritužbu pripravnika. (8) Protiv odluke stožernika, kojom se pripravniku uzkraćuje primitak u članstvo, pristoji potonjem pravo, da preko stožernika podnese pismene prigovore, o kojima će konačno rješenje donieti Zapovjedničtvo ustaša GUS-a. (9) Bivši pripadnik Ustaške mladeži ne mora proći pripravnički rok, ako izvješće njegova dotadašnjeg tabornika u Ustaškoj mladeži to preporuči. § 25. Redovito članstvo (1) Ako pripravnik za vrieme od najmanje tri, a najviše šest mjeseci, udovolji svim zahtjevima, koje Pokret stavlja na svoje članove, tada postaje sposobnim za redovitog člana. (2) Dužnostnik tabora, redovito dužnostnik za promičbu, utvrdjuje sposobnost pripravnog člana, te pod svojom odgovornošću izjavljuje taborniku, da je isti stekao potrebno znanje o Pokretu (§ 24. o.p.), da je redovito i savjestno izpunjavao sve dužnosti, koje ovaj propisnik odredjuje članovima, te da je dostojnog, častnog i ćudorednog života. (3) Dužnostnici ustaških postrojbi, koji imaju primati nove članove u ustaški pokret, moraju držati u vidu, da članovima Pokreta na području ciele Nezavisne Države Hrvatske mogu postati samo oni Hrvati i Hrvatice, koji su sposobni, da u najvećoj mjeri mogu udovoljiti svim dužnostima i da to moraju biti upravo odabrani, jer je mnogo bolje imati manji broj članova, koji podpuno izvršuju dužnosti, nego li mnogo članova bez prave stege i bez pravog ustaškog života i rada. (4) Ni u jednom slučaju ne smiju dužnostnici u svojem području začlanjivati skupine i svakoga, tko to traži, te tako preuzeti u članstvo množtvo osoba bez stege i bez ustaškog duha, jer bi time prestala svrha postrojbe. (5) Nakon što je tabornik pripravnog člana proglasio dostojnim za primitak u članstvo, zatražit će tabornik od nadležnog stožera, da osposobljenom članu izpostavi izkaznicu. (6) Izkaznica mora sadržavati: snimku člana, upisni broj imenika kod stožernika, ime i prezime člana, njegovo zanimanje, dan, mjesec, i godina rodjenja, dan upisa u Pokret, ime tabora, logora i stožera. (7) Izkaznicu podpisuje član i stožernik, a na njoj mora biti žig stožera. (8) Postronik može poništiti primitak u članstvo bez navoda razloga, o čem će obaviestiti stožernika, a ovaj logor i tabor dotičnog člana. (9) Nakon što je član primljen, polaže pismeno i ustmeno prisegu, § 26. Dužnosti člana (1) Obće dužnosti člana Pokreta jesu: 1. poznavati posve točno ustaška načela; 2. poznavati točno ustaški ustav; 3. poznavati točno ovaj propisnik; 4. upoznati poviest hrvatskog naroda; 5. poznavati državopravno, političko i upravno ustrojstvo Nezavisne Države Hrvatske, te njezin zemljopis; 6. poznavati prirodno bogatstvo hrvatske zemlje. (2) Posebne dužnosti člana Pokreta jesu: 1. položiti ustašku prisegu pismeno i ustmeno; 2. neizbježivo izvršiti svaki rad, nalog i odredbu nadredjenih ustanova i dužnostnika Pokreta u skladu s ustavom i sa zakonima Nezavisne Države Hrvatske; 3. postupati i raditi sa sviešću odgovornosti prema Poglavniku, Pokretu, hrvatskom narodu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj; 4. živjeti ozbiljni i triezno, te biti u najvećoj mjeri požrtvovan i nesebičan u radu za Nezavisnu Državu Hrvatsku, Poglavnika i narod; 5. najstrože čuvati svaku službenu tajnu, te najsavjestnije paziti na povjerenu mu ustaško dobro; 6. pomno čuvati čistoću ustaške borbe i nikada se u borbi i radu ne ogriešiti o tudji nevini život ili o tudje dobro; 7. nikada ne zlorabiti oružje, odoru i položaj za udovoljenje vlastitim hirovima, užitcima ili probitcima bilo koje vrste, niti zlorabeći položaj klevetati, nanositi nepravdu i uvredu bilo na koji način, a napose ne lažnim ili lakoumnim prijavama; 8. štititi svagdje i u svakoj prilici slabe, nemoćne, starce i starice, nezaštićene i nevino progonjene, a posebno udovice, žene i djecu; 9. poštovati i bezuvjetno čuvati čast, poštenje, ćudoredne osjećaje i vjersko uvjerenje svoje i tudje; 10. nikad ne upotrebljavati nepristojne izraze, psovku ili klevetu, te i na taj način čuvati i podizati tisućgodišnju uljudbu hrvatskog naroda; 11. ne družiti se s osobama sumnjivih ćudorednih svojstava i ne posjećivati mjesta i ustanove na lošem glasu, ne kartati se za novce ili piće, i ne igrati igre na sreću; 12. medjusobno njegovati pravo i čisto drugarstvo i družtvenost, medjusobno se u dobru pomagati, a u nevolji ne ostavljati; 13. biti prema svakome učtiv i susretljiv i ne uzkraćivati nikome pomoć u pravednoj stvari; 14. pratiti život i rad državnih i samoupravnih činovnika i namještenika i naroda uobće, te možebitne protuzakonitosti i protupropisnosti prijaviti pismeno prvom nadredjenom dužnostniku Pokreta i Glavnom ustaškom stanu – Zapovjedničtvu Postrojnika. U prijavi se mora navesti savjestno i okolnostno sve, što osvjetljuje dotični slučaj; 15. savjestno polaziti sve radne sastanke tabora, odnosno zbira i sudjelovati na svim priredbama tabora i Pokreta; 16. plaćati redovito odredjenu članarinu. (3) sve dužnosti člana ustaškog pokreta jesu obvezatne. § 27. Prava člana Član ima pravo: 1. nositi znak i odoru Pokreta na propisani način; 2. sudjelovati u sveukupnom radu Pokreta, te kod svečanosti i priredaba; 3. vršiti i izvršiti posebne dužnosti u Pokretu točno prema nalozima viših ustanova ili dužnostnika Pokreta; 4. prvenstveno dobiti namještenje u državnoj ili samoupravnoj službi, ako za njih ima zakonom propisane uvjete, te prvenstvo kod dodjeljivanja državnih zemljišta i inih pogodnosti; 5. odslužiti vojničku dužnost u Ustaškoj vojnici. § 28. Prestanak članstva (1) Članstvo u Pokretu prestaje: a) smrću; b) odpustom; c) izključenjem odnosno odstranjenjem. (2) Odpust ili izključenje odnosno odstranjenje izriču Ustaški stožerni stegovni sudovi, odnosno Stegovni sud GUS-a prema odredbama o stegovnim sudovima Pokreta. § 29. Prisega (1) Ustaška prisega je važan i svečan odred u životu svakog ustaše, jer se ustaše prisegom obvezuje na život i smrt svojem Poglavniku, hrvatskom narodu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da će izvršiti dužnost, na koje prisega glasi. (2) Polaganje prisege obavlja se u taboru na svečan način, u zatvorenim prostorijama ili na otvorenom, pred tabornikom ili možebitnim prisutnim višim dužnostnikom Pokreta. (3) Mjesto na kojem će se prisega baviti, ima biti ukrašeno stiegom Pokreta, državnom zastavom i slikom Poglavnika. (4) Svečanost počinje pjevanjem ili sviranjem državne i ustaške himne, nakon čega će pobočnik za promičbu podnieti najvišem prisutnom dužnostniku prijavak. Pobočnik «Taborniče, imamo pripravnika, koji žele položiti ustašku prisegu, da bi time potvrdili svoju spremnost na borbu, vjernost i sve žrtve – pa i žrtvu života – za Poglavnika i za dom,» Tabornik: «A jesu li dostojni častne ustaške službe Poglavniku, hrvatskom narodu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj?» Pobočnik: «Dostojni su!» Tabornik: «Da li su vjerni narodu svojem hrvatskom?» Pobočnik: «Jesu, i to žele ostati!» Tabornik: «Jesu li to častiti ljudi, pravi značajevi, ljudi časti, pošteni i ćudorednog života?» Pobočnik: «Takvi jesu!» Tabornik: «Znadu li, da ih u Pokretu čeka neprestani rad, borba i žrtva?» Pobočnik: «Znadu i pripravni su na to!» Tabornik: «Jesu li spremni, poput drevnih junaka i vitezova hrvatskih, dati svoj život – najveće dobro svoje – za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku?» Pobočnik: «Spremni su!» Tabornik: «U ime Božje, neka pristupe!» (5) Pobočnik tada čita imena pripravnika, koji će položiti prisegu, a ovi na poziv pojedinačno odgovaraju: «Spremni!» i pristupaju bliže. Nadredjeni dužnostnik, odnosno tabornik, drži im kraći govor o značenju prisege i razlaže im, da pristupom u Pokret prestaju živjeti za sebe, da od ovog časa njihov život treba biti posvećen radu, borbi, žrtvi i poslušnosti, te ih na koncu pita: «Jeste li spremni?», a pripravnici jednoglasno odgovaraju: «Spremni!» (6) Tada nadredjeni dužnostnik, odnosno tabornik, čita obrazac prisege, a pripravnici ponavljaju za njim. (7) Obrazac prisege glasi: «Zaklinjem se Bogom Svemogućim – i svime što mi je sveto – da ću se držati ustaških načela – i pokoravati propisima – te bezuvjetno izvršavati sve naloge Poglavnika – da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati – i nikada nikome ništa odati. Zaklinjem se – da ću u ustaškim redovima – na kopnu, moru i u zraku – izvojevanu hrvatsku državnu samostalnost – hrvatsku narodnu slobodu – čuvati i braniti. Ako se ogriešim o ovu prisegu – sviestan si svoje odgovornosti – za svaki svoj čin i propust – i prožet osvjedočenjem dužnosti – ima me po ustaškim propisima – stići kazna smrti. Tako mi Bog pomogao – Amen!» (8) Prisega se polaže pred razpelom, odnosno Kur'anom, i dvjema sviećama, izpred kojih leže bodež i samokres. (9) Prisega se polaže i pismeno. Pismenu prisegu podpisuju član, koji je položio prisegu, a svojim je podpisom potvrdjuju dužnostnik, pred kojim se prisega polaže, i dvojca svjedoka. Pismena prisega pohranjuje se u logoru. § 30. Pristaše (1) «Ustaša» stavlja na svoje članove težke zahtjeve i nameće im velike dužnosti. Oni, kojima su dužnosti redovitog člana «Ustaše» pretežke, a ipak žele na vidljiv način pokazati, da pristaju uz Pokret, da odobravaju načela Pokreta, njihov rad i ciljeve, mogu postati pristašama Pokreta. (2) Tko želi postati pristašom Pokreta, prijavit će se zbirniku ili taborniku svojega mjesta i zamoliti će, da bude primljen medju pristaše. (3) Odluku o primitku pristaše donosi tabornik, te o tom izvješćuje stožernika, koji izpostavlja izkaznicu i preko logora je dostavlja taborniku, a tabornik je uručuje pristaši. (4) Pristaša «Ustaše» mora stvarno i duhovno pomagati ustašku postrojbu, na području koje boravi, te ustaški pokret uobće. (5) Pristaša ima pravo nositi znak Pokreta (§ 13.), posjećivati prostorije, priredbe, proslave i svečanosti tabora i Pokreta, te se služiti čitaonicom i knjižnicom svog tabora. (6) Pristaštvo prestaje: a) smrću (prestankom ustanove, odnosno pravne osobe); b) prielazom u članstvo; c) brisanjem; d) izstupom. (7) Pristašu može, kod primanja u članstvo (ustaše), stožernik osloboditi pripravničkog roka, na temelju pismeno obrazloženog priedloga tabornika. (8) Izstupiti može pristaša tako, da taborniku prijavi svoj izstup, a tabornik će preko logora obaviestiti o tom stožer. Pristaša istodobno vraća taborniku izkaznicu i znak. Izkaznicu i znak dostavlja tabornik preko logora stožeru. (9) Pristašu briše iz popisa stožernik na priedlog tabornika ili izravnom odlukom, ako se pristaša ogrieši o ustaška načela, o ustav ili ako svojim ponašanjem povriedi ugled ustaškog imena, znaka ili rada. (10)Pristaša prigodom pristupa podpisuje izjavu, koja glasi: «Obavezujem se častnom riečju, da ću u životu provoditi ustaška načela, pomagati i promicati zadaću ustaškog pokreta. Dajem častnu rieč, da ću čuvati čast ustaškog imena i znaka. Obećajem vjernost Poglavniku, hrvatskom narodu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u svakoj prilici i pod svim okolnostima.» (11)Izjavu podpisuje i tabornik kao svjedok. Izjava se pohranjuje u logoru. |
04.07.2005., ponedjeljak
OLUJA
|
Kao što Thompson na koncertu kaže "idemo se sitit Oluje prekrajna goro",pa započne legendarnu pjesmu "Anice Kninska kraljice",idemo se i mi sjetit oluje kroz jednu pjesmu: HRVATSKA ORKANSKA OLUJA 1995 Na tisucu i devet stotina devedeset i peta godina Zapovijed iz Zagreba stize da se vojska hrvatska podize koju Tudjman na pobjedu zove da osvoji sve krajeve svoje i povrati gradove i sela sto je srpska bagra zaposjela Cetvrtoga bilo Kolovoza “Krajinu” je hvatala nervoza poslije skorog “Blijeska” Okucana i Pakraca toga istog dana “Oluja” se iz Zagreba dize i do Knina primice se blize U Subotu Kolovoza petog za “Krajinu” tog dana prokletog Hrvati su opkolili Knina ocistili od nagaznih mina istog dana osvojili grada i pazili da tko ne nastrada “Oluja” se treceg dana digla prema Dvoru na Unu je stigla a i Glina istog dana pada i Petrinja slobodna je tada tako isto Plitvickih devet vodopada U hrvatskim rukama su sada Tad “Oluja” do Topuskog puse Generalu Bulatu do guse On predaje korpus i topove i tenkove iz Srbije nove visecijevnih puno je bacaca od krajinjskih bradatih koljaca I oruzja sa strijeljiva dosta na stotine kamiona osta nekoliko oklopnih kola i topova protiv zrakoplova On cestita nasem generalu Na pobijedi i nasem moralu Svaki srbin pita se u dusi tko im zacas “Krajinu” ugusi, ugusi je „Oluja“ hrvatska Policija i Garda junacka Hrvatski je guse bojovnici u Udbini ko u Lici Pade Glina ,Petrinja i Sunja i sva mjesta od Knina do Slunja i Vrlika i Udbina pade zrakoplova deset nam dopade Korenica i Dvor zadnji pade Jadni srbi SAO vam propade Bog zivio nase generale i casnike i velike i male poglavito bojovnike nase paravojske srpske se ne plase Zivio nam nas Predsjednik Frane i Ministar hrvatske obrane zivjela nam nasa cijela vlada sa ovim bih zavrsio sada Nisam ucen,nemam fakulteta sedamdeset i pet mi je ljeta Ja sam Hrvat ,Hercegovac pravi u Hrvatskoj ja zivim drzavi u njoj zivim sa njom se ponosim u srcu je i u dusi nosim Jedan sin sam u majke i oca a rodom sam od kotara Stoca selo moje Brstanik se zvase Cetnici ga dvaput opljackase prvi puta cetrdeset druge drugi puta devedeset druge Sada dosta do druge “Oluje” nek se ova dugo spominjuje neka zivi Hrvatska nam fina primite pozdrav od Djuke Pazina Djuro Pazin *1921 - +2001 |
SLAVNA HRVATSKA POVIJEST
|
Ovih dana kao što znamo izašla je Thompsonova pjesma "Dolazak Hrvata",tom pjesmom jasno je poručeno svima četnicima i jugoslavenima da smo mi autohtono stanovništvo na ovim prostorima i da Hrvati nemaju nikakve zajedndičke korijene ni sa srbima ni sa drugim nekim "jugoslavenima". Potaknut tom pjesmom želio bih vas još jednom podjsjetiti na slavnu Hrvatsku prošlost kroz čitav niz stoljeća,od doseljenja pa do dvadesetog stoljeća.Pa pogledajmo kratki pregled:Još mnogo stoljeća prije, nego što je stvorena hrvatska država na Jadranu bio je hrvatski narod već potpuno organizirano vojničko tijelo u području Visle i Buga. No ni to nije bio prvotni život organizirane hrvatske narodne zajednice. Prvi spomen hrvatskoga imena imademo u natpisima iz II. i. III. stoljeća u Tanaisu, na utoku Dona u Azovsko more, gdje je danas grad Azov. Ti natpisi, u kojima se spominje hrvatsko ime glase »Horoath« i » Horovath«. Po svome podrietlu Hrvati uopće nisu Slaveni, nego su, kako se danas u poviestnoj nauci obilno tvrdi, iranskoga podrijetla. Ime Hrvat, porijeklo i ime banske časti kao i nazivi »Bijela« i »Crvena« Hrvatska dadu se potpuno razjasniti samo uz pretpostavku da su Hrvati iranskog podrijetla. Pleme Hrvata, koje je u doba rimskih careva živjelo na zapadnom Kavkazu bilo je jedna od grana kavkaskih Iranaca. Za vrijeme hunske provale koncem IV. vijeka iranski Hrvati kao i Anti bili su kao saveznici prisiljeni ući u hunski imperij. Hrvati se naseliše iza Karpata i pokoriše Slavene. Vladajući nad Slavenima Hrvati poprimiše slavenski jezik i običaje. Život Hrvata na medji kavkaskog gorja i ruskih ravnica prvo je razdoblje hrvatske povijesti. Prodrijevši prema sjeverozapadu i došavši s Antima u V. vijeku u veliku antsko-slavensku državu, Hrvati su dali Slavenima oružje i organizaciju. Hrvati su u prvom redu bill vojnički narod, narod konjanika. I tu u životu iza Karpata, vladajući nad širokim slavenskim masama, Hrvati proživljavaju drugo svoje povijestno razdoblje. Tu je stvorena druga Hrvatska iza one prve na rubu kavkaskog gorja. U VI. vijeku zbog pritiska Avara razbija se antsko-slavenski savez. Anti nestadoše, a Hrvati se iza toga podigoše. Hrvati navale na Avare, a jedan dio tog hrvatskog naroda iranske organizacije a slavenskog jezika, provali sve do Jadrana, uništi avarsku vlast i stvori južnu, treću Hrvatsku. Ovdje na Jadranu započinje treće razdoblje hrvatske povijesti. Od VII. vijeka postoje dvije Hrvatska. Jedna je starija Hrvatska matična zemlja, koja se neprestano pomiče, a u X. vijeku dopire čak u Šlesku, a druga je novostvorena Hrvatska na Jadranu. Iza sloma Avara sjeverna se Hrvatska silno jača. Država Sama bila je takodjer hrvatska, a u njoj je bio zametak velike sjeverne Hrvatska. Druga slavenska država, Svatopluka takodjer je bila pod snažnim utjecajem svoje unutrašnje hrvatske jezgre. Početkom XI. vijeka utaplja se na sjeveru Hrvatska u Poljskoj. U XII. vijeku nestaje na sjeveru hrvatsko ime. Gotovo pet vijekova živjele su dvije Hrvatske: velika sjeverna, koja se prostirala na podrueju Visle, Sana, Odre, Sudeta i Tatra, i južna Jadranska Hrvatska. Vrijeme od sedmoga do desetoga vijeka je razdoblje najveće ekspanzije hrvatskoga naroda. Iza avarskoga poraza pod Carlgradom 626. probijaju se postepeno i u nekoliko navrata osvajaju na jugu oko Jadrana sedam hrvatskih piemena velike površine tla. Mnogo podataka o tome dao nam je car Konstantin Porfirogenet. Vojnički organizam, hrvatski narod s ratničkim borbenim duhom, koji je na sjeveru od slavenske mase stvorio državni narod, ovdje na jugu zauzima prostore, koji uz današnje hrvatske zemlje obuhvaća i Crnu Goru, zapadnu Srbiju i Sloveniju. Na području od preko 150.000 četvornih kilometara, gdje su već bile naseljene slavenske mase, hrvatski ratnici organizirani vjerojatno u konjaničkim skupovima stvaraju četiri hrvatske države. Te su države bile Bijela Hrvatska, Crvena Hrvatska, Panonska Hrvatska i Karantanska Hrvatska. Na širokim područjima oko Jadrana pa sve do Visle se u to vrijeme, kad je hrvatska nacionalna ekspanzija bila u tim vremenima na vrhuncu, prostire vlast hrvatskih plemena. Bijela se Hrvatska prostirala od dijelova Istre do Catine u Dalmaciji, pa do početaka posavske i pokupske ravnice i do Drina. Panonska se Hrvatska prostirala oko Drave, Dunava, Mure i Save. Crvena Hrvatska se sterala oko Neretve, Skadarskog jezera i Bojane tako da je obuhvatala i današnju Crnu Goru i sjevernu Albaniju. Četvrta hrvatska država, Karantanska Hrvatska imala je svoje središte na Gosposvetskom Polju u Koruškoj. U VII. vijeku pokrštavaju se Hrvati na jugu. U Panonskoj Hrvatskoj jedan od poznatijih hrvatskih knezova bio je Ljudevit Posavski (819. do 823.) dok je u to isto vrijeme u dalmatinskoj Hrvatskoj vladao knez Borna. Ljudevit Posavski vodi borbe sa Francima, a tu mu pomažu i karantanski Hrvati. Iza smrti Ljudevitove spominju se u Panonskoj Hrvatskoj knezovi Ratimir i Braslav. U isto vrijeme Hrvati u Dalmaciji vode borbu s Mlečanima koji su nakon svog poraza godine 839. morali plaćati Hrvatima danak za slobodnu plovidbu hrvatskom obalom. Od poznatijih hrvatskih knezova u dalmatinskoj Hrvatskoj spominju se: Višeslav oko 800, spominjani Borna od 810—821, Vladislav 821—830, Mislav 830-845, pa slavni osnivač dinastije Trpimirovića Trpimir (oko g. 845. do 864.). On je utemeljitelj dinastije, koja je vladala hrvatskim kraljevstvom do 12: vijeka. Za njegovo vrijeme u ispravama se hrvatska država spominje kao »Regnum Croatorum«, a u jednoj njegovoj darovnici spominje se prvi puta ovdje na jugu hrvatsko ime godine 852. Iza Trpimira vlada poznati ratnički knez Domagoj od 864.—876. Knez Branimir vlada od 879.—892., a od 892.—910. vlada knez Mutimir. Prvi hrvatski kralj bio je Tomislav, kojemu kao knezu posla krunu rimski Papa. Slavno je vladao od 910.—928. Za njegovo vrijeme Hrvatska je bila velesila. Vojnička snaga Hrvata poznatih u to vrijeme po svuda po njihovim ratničkim sposobnostima, najbolje se vidjela po brojčanoj snazi hrvatske vojske. Hrvatska proživljava kroz nekoliko vjekova slavno doba svoje snage i veličine. Ona je velesila na jadranskoj obali i u zemljama oko Jadrana. Nasljednici Tomislava bili su: Trpimir II. (od 928.—935.), Krešimir I. (od 935.—945.), Miroslav (od 945.—949.), pa Mihajlo Krešimir II., koji je vladao od 949.—969. Snažan je vladar bio i kralj Stjepan Držislav (969.—997.). Iza njega vladaju Svetoslav od 997.—1000. i Krešimir III. od 1000. do 1030., dok je u isto vrijeme s Krešimirom III. vladao i Goslav od 1000.—1020. Nasljednik Krešimirov bio je Stjepan I. (1030.—1058.), a njegov sin bio je slavni hrvatski vladar i junački kralj Petar Krešimir IV. Doba njegove slavne vladavine bilo je od 1058.—1074. Hrvatska je u to vrijeme bila snažna i velika. Kratko vrijeme iza Krešimira IV. vladaše Slavac (od 1074.—1076.), a od 1076.—1089. vladao je slavni hrvatski kralj Dmitar Zvonimir. Iza njega kraljevahu Stjepan (1089. do 1090.) i Petar Svačić, koji poginu kao posljednji, hrvatski vladar većeg dijela Hrvatska u planini Gvozdu braneći Hrvatsku od nasrtaja madjarskoga kralja Kolomana. Nekoliko vijekova borbe s Turcima stvarno je značilo i uspon islamskog dijela Hrvatska i snažnu afirmaciju bosansko-hercegovačkih i sandžačkih Hrvata pod Turcima. Kroz nekoliko vijekova Hrvatska osjeća svu težinu svoje graničarske uloge. Slavni hrvatski ratnici, medju kojima su senjski uskoci imali posebnu slavnu ulogu, dostojno su osvjetlali hrvatsku hrabrost i junaštvo. No Hrvatska stalno misli na svoju samostalnost. Jedan od najsnažnijih pokušaja za ostvarenje hrvatske države u torn vremenu bio je junački podvig članova prastarih hrvatskih velikaških porodica, upravo suverenog značaja, Petra Zrinskog i Frane Krste Frankopana. Početkom 19. stoljeća u Banskoj Hrvatskoj sve više raste ogorčenje protiv imperijalističkih madjarskih nastojanja. Hrvatski gradjanski krugovi, a naročito brojno hrvatsko djačtvo, zadojeno preporodilačkim idejama Ljudevita Gaja najavljuje odlučnu borbu protiv šovinističkih madjarskih težnji. Sukob s Madjarima došao je u otvorenu borbu u godini 1848., kada je hrabra hrvatska vojska pod vodstvom slavnoga bana Jelačića provalila u Madjarsku i pobijedila Madjare. Kao plaću za svoje držanje u sudbonosnoj 1848., kad su spasili previše lojalni Hrvati dinastiju Habsburg, dobiše apsolutističku vlast. U drugoj polovici prošloga stoljeća na hrvatskoj političkoj pozornici pojavljuje se snažna politička ličnost, najsnažnija od najvećih Hrvata. Bio je to Otac Domovine Dr. Ante Starčević i Dr. Ante Pavelić. Povijest dvadesetog stoljeća od prvog pa drugog svijetskog rata,Domovinskog rata obradit ću jednom drugom prilikom i mnogo opširnije. |
03.07.2005., nedjelja
THOMPSON SE VRAĆA
 Kao što znamo THOMPSON je nedavno izdo novu pjesmu "Dolazak Hrvata", krajem godine kada mu se treba roditi i drugo djete očekujemo i izlazak njegovog novog albuma "Bilo jednom u Hrvatskoj". Nakon višemjesečne izolacije Thompson je danas nastupio i na televiziji u glazbenoj emisiji "Domovnica" gdje je prvo zajedno sa tamburašima otpjevao pjesmu "Tena",a na kraju su svi zajedno otpjevali njegovu poznatu pjesmu "Lijepa li si".Thompson nije iz Trogira gdje je danas "Domovnica" bila,ali su ga Trogirčani pozvali da nastupi kod njih.Kada je izašao na pozornicu bio je dočekan snažnim pljeskom vjerne publike,a publika je na kraju vikala "hoćemo još".To pokazuje još jednom da nikakvi mediji i nikakve laži nemogu uništiti pijetet publike prema Thompsonu i njegovom radu i pokazalo je da Thompson može "zapaliti" publiku kao nitko drugi.NJegov novi album kažu da će biti još bolji od prethodnog tako da nas očekuje još jedna velika turneja i oni trnci koji me prođu kada na uvodu u njegov koncert započne "Carmina burana",a iza tga kada se čuje "Za dom spremni" i kada započne moju najbolju pjesmu ikad napisanu "Čavoglave". Sve ovo je još jednom pokazalo svim četnicima,komunjarama i masnonima da njihove laži neće promjeniti naše mišljenje prema Thompsonu i da nikakve usrane latinice ne mogu umanjiti njegov rad i njegovu domoljubnost. ZA DOM SPREMNI!!!!! |
02.07.2005., subota
JAZOVKA 2005
|
Kao što vidivmo ovih dana nam se ponovo pokušava kao što Rojs kaže nametnuti Jugoslavenska "nostalgija" pod različitim nazivima,i kao što je Rojs zamjetio kako se poklapaju datumi osnivanja Sisačkog partizanskog 22.6.1941 kada bjedna koljačka partizanska družina(čast iznimkama) slavi dan "antifašističke borbe" koje nije bila antifašistička borba već sustavno klanje Hrvata i svih nesrba,koncerta bjelog dugmeta,Bitke na Sutjesci,a na televiziji se prikazuje bjedan film "Bitka na Neretvi" u Jug. produkciji,jer znamo da HRT više nije u našim rukama,već u rukama masonerije koja putem medija teži ostvarivanju svog cilja "Novus ordo seclorum" iliti Novi svijetski poredak" gdje bi upravljali cijelim svijetom.No nitko ne se ne sječa Jazovke gdje je u jamu bačeno na stotine Hrvata bilo djece,žena,civila,o tome se ne priča dakle ne priča se o pokolju Hrvata,a slave se partizanski tj.četnički zločini,jer pred kraj rata u partizanskim postrojbama je bilo 90% četnika,zapitao sam se u kojem to smjeru ide ova država,gdje je ti logika? Donosim vam 1 dio svjedočenja jednog preživjelog sa Jazovke: U tjedniku “Zajedničar”, glasilu Hrvatske bratske zajednice, od 26. svibnja do 16. lipnja 2004. objavljene su uspomene Mije Samca, jednog od rijetkih koji su preživjeli partizanski pokolj nad Jazovkom. Za “Zajedničar” je tekst priredila Samčeva kći Ivanka Kuzmanović. Tekst bez izmjena prenosimo i ovdje, kako bi čitateljima bio dostupniji. Op. ur.) I. dio Mijo Samac jedan je od rijetkih partizanskih zarobljenika koji se živ vratio s Jazovke. U taj su ponor, pokraj žumberačkog mjesta Sošice, borci zadojeni komunističkom ideologijom bacali uokolo jame zaklane i ubijene ratne stradalnike. Mijo Samac je rođen 23. rujna 1920. u Slavetiću. Roditelji su mu bili Franjo i Mara r. Bravar. Pozvan kao ročnik u hrvatsko domobranstvo, na odsluženje vojnog roka, otišao je 15. ožujka 1942. u Karlovac. U mirnodopsko doba je vojni rok trajao dvije godine. Mijo je pozvan za vrijeme rata, pa je bilo i neodređeno trajanje njegove vojne dužnosti. U Karlovcu je na obuci bio šest mjeseci. Bio je pripadnik bojne koja se zvala inženjerska ("opkoparska"). Bilo ih je oko petsto vojnika. Obučavao se na poligonima oko Karlovca, na poljima i brdima uz rijeke Koranu i Mrežnicu te na području sve do Generalskog Stola. S drugim vojnicima je učio praviti utvrde za obranu mjesta i sela u ratnim uvjetima te gradnju rovova i sl. Do prosinca 1942. njegova je bojna bila smještena uglavnom u Karlovcu i nisu izlazili izvan grada u nikakve ratne operacije. Katkad su odlazili na čuvanje pruge prema Dugoj Resi i Generalskom Stolu, jer je prijetila neprestana opasnost da je partizani miniraju. Čuvali su i telefonske linije. Mijo se dobro sjeća činjenice da ni on ni drugi članovi njegove bojne nisu srušili ni jedan telefonski stup, dok su partizani srušili sve telefonske stupove od Karlovca do Vojnića. "Morali smo te stupove natrag postavljati!", prisjeća se, ali bi ih partizani ponovno srušili. Čuvali su i ceste kako bi se nesmetano mogao odvijati promet. Predavanja za vrijeme obuke držali su im njihovi časnici. Redom su to bili obrazovani ljudi, a među njima su bili pukovnik Juraj Rukavina, zapovjednik bojne i satnik Juro Popović, zapovjednik satnije. Taj je bio mlad, ali učen čovjek. Pred Božić 1942. Mijo bijaše u vojarni u Karlovcu (na Gazi). Sve je bilo u redu dok jedan ili dva dana prije Badnjaka, dok se s kolegama vojnicima spremao okititi borove izrasle pred vojarnom, nije iznenada odjeknuo poziv na uzbunu. On je bio pripadnik prve satnije koja je s druge dvije sačinjavala bojnu. Svaka je satnija dobila zadatak zauzimanja dodijeljenog joj ratnog položaja. Nastao je metež u kojem vojnici nisu znali ni kuda ni kamo krenuti. Izdana je naredba za postrojavanje. Bila je noć. Nije bilo snijega, ali je bilo jako hladno. Najstariji vojnici bili su stari dvadeset jednu ili dvadeset dvije godine, a najmlađi od osamnaest do devetnaest godina. Utrpali su se u četiri kamiona, u svaki po četrdeset ljudi, i preuzeli oružje kako bi na svojim položajima mogli što uspješnije djelovati. U to su se vrijeme borbe vodile na Kordunu i Žumberku. No, on i njegovi kolege nisu znali kuda idu. Smjer njihova kretanja i položaja bila je vojna tajna. Između 22 i 22,30 sati navečer krenuli su od Ilovca prema Draganiću. Putem su međusobno razgovarali o mogućim mjestima bojišnice. Gotovo su svi bili mišljenja da idu prema Žumberku. Nisu se prevarili. Potvrdu svojim razmišljanjima i upitima dobili su kad su kamioni skrenuli na cestu prema Krašiću. Iz sigurnosnih razloga, za slučaj da neprijateljski vojnici, partizani, zapucaju po kamionima, naređeno je vojnicima da siđu s kamiona te se pješice zapute prema odrednici u Krašiću. Kamioni su se prazni kretali za njima. U Krašiću je već bila jedna vojnička posada koja je čuvala mjesto. To su bili stariji ljudi. Bilo je među njima domobrana, rezervista, oružnika i mobiliziranih ljudi kao ustaše (trideseta bojna). Njih je bilo oko tristo. Osjećali su se ugroženima, jer je u Žumberku bilo nekoliko tisuća partizana. Mijina satnija bila im je određena kao pripomoć. Obilazili su položaje oko Pribića, po Hutinu, Svrževu itd. Božić su proveli mirno i slavljenički. S tim slavljeničkim tonovima miješale su se dojave kako je od Rude do Pećina sve puno partizana i da će napasti Krašić. Tako je i bilo. Svim postrojbama u Krašiću naređeno je stroga kopanja rovova oko Krašića i stvaranje obrane. Sjećajući se tih dana i događaja Mijo pripovijeda svoju životnu pripovijest, smrtnu muku i izbavljenje zahvaljujući Božjoj pomoći. "Premda je bilo prijetnji, nisu nas napali za Božić. Ljudi su nas pozivali u svoje kuće i častili nas. U strahu od partizana oni su na taj način i sebi i nama pridizali dobro raspoloženje i sigurnost. Ali, u nedjelju, drugi dan poslije Nove godine, bilo je to 1943., oko pola osam navečer, najedanput se oko Krašića stvorila urnebesna krika, vika u kojoj se razabirala naredba: 'Juriš! Udri, ubij, kolji sve što nađeš!' Partizani su nas napali. Napale nas njihove 13. proleterska i 4. kordunaška brigada. Bilo ih je oko tri tisuće. Krašić im je smetao jer nisu imali slobodan protok od Žumberka do pruge a onda i do Banije. Svi naši suborci odmah su bili pozvani na svoje položaje i prihvatili se obrane. Branili smo se koliko smo mogli cijelu noć. Borba je bila strašna. Oni nisu mogli ni za jedan metar sa sjeverne strane, kod Hutina, prijeći na naše područje. Nije im to uspjelo ni sa sjeveroistočne strane, iz Pribića, pa ni od crkve sv. Ivana, sa sjeverozapadne strane. Borba je bila strašna. Pravi pakao. Oni su imali namjeru potpuno nas likvidirati. Naši su preko radio postaje u Krašiću pozvali pomoć iz Zagreba i Karlovca jer onaj broj vojnika koji je na položajima nije mogao obraniti Krašić. K tome smo u toku noći imali oko 40 do 50 ranjenih i mrtvih na položajima. Ujutro je pao snijeg. Napadalo ga oko 30 cm. Bilo je hladno, ledeno. Temperatura najviše oko -10 stupnjeva C. Na našu nesreću magla je prekrila mjesto i krašićku okolicu. Partizani su i dalje napadali i dobivali su pojačanja. Nama je ponestalo streljiva, ali ne morala. Branili smo se kako smo mogli. Oko devet sati ujutro su iz Zagreba doletjela dva zrakoplova u namjeri da nam padobranima dostave streljivo i ono što nam je bilo najnužnije za borbu. Nadlijetali su Krašić. Bila je magla. Nisu nas uspjeli locirati pa su se vratili za Zagreb, a mi smo ostali bez opreme. Nastavili smo se boriti kako smo mogli. Borba je trajala i drugi dan. Ja sam toga dana u noći bio na položaju na groblju u Krašiću jer je tamo bio najžešći partizanski napad. Jedan naš vod borio se kod crkvice sv. Ivana. I tu je bio snažan njihov napad. Nas je pedesetak s groblja povučeno i oko 3 sata ujutro poslano prema kapelici Sv. Obitelji, jer su se u toku noći partizani prebacili u Donju Kupčinu i započeli napad s južne strane, od Brlenića. Na raskršću na kojem se s južne strane Krašića račva cesta prema Ozlju i Luliću nastala je nova bojišnica. Drugi nam je dan, dok je borba još trajala, poručnik rekao: 'Čuvajte svaki metak. Kad više ne budemo imali municije, a za predaju nismo, jer znamo da bi nam se dogodilo najveće zlo, nema nam druge nego da držimo svoje položaje i stavimo noževe na puške. Možda nam u međuvremenu prispije pomoć.' Ni drugi dan nije nam prispjela pomoć. Malo pomalo ponestajalo nam je municije. Branili smo se kako smo najbolje umjeli. Taj su dan partizani probili našu obranu. Uspjelo im je to s grobljanske strane i od sv. Ivana. Gubitaka je bilo mnogo na obim stranama. Ja sam još uvijek bio na položaju kod kapelice Sv. Obitelji. S tornja crkve u Pribiću zvonilo je Pozdravljenje. Krašićki je zvon zbog borbi bio nijem. Najednom je k nama došao natporučnik Ratimir i rekao nam: “Ja se ne ću predati ovim šumskim razbojnicima. Što će se dogoditi ako im se predamo? Oni ne poštuju Ženevsku konvenciju, ne znaju za milost i ništa ne poštuju!” U međuvremenu je partizanska rulja ušla u Krašić i počeli su klati nedužno stanovništvo. Klali su sve pred sobom. Ja i moja desetina nismo do pola noći pali u njihove ruke, jer su se oni i nas bojali. Još smo držali položaje. Nisu vjerovali da više nemamo municije. Vikali su da se predamo. Nazivali su nas “Pavelićevom bandom”. “Kad Vas ulovimo, živima ćemo vam oderati kožu!”, prijetili su. Kod pojedinih je naših vojnika došlo do panike i straha, ali je još uvijek bilo morala. Prijetnja pokoljem: Poručnik Šega iznio je mišljenje da bismo trebali proboj iz Krašića na Brezarić, prema šumi i Ozlju. Ako uspijemo proći, i tko prođe, spasit će se. Drugi pak poručnik, zapovjednik postrojbe u Krašiću, bio je mišljenja da bi i to malo ljudi što je ostalo izginulo u proboju. Municije gotovo nismo više imali. Stoga je on naredio da se povučemo po praznim kućama i pružamo otpor do jutra u nadi da će nam doći pomoć. Pomoći nije bilo. Tada najedanput pred kapelu stupi zapovjednik Šega s dva mlada zastavnika, studenta, i rekoše nam: “Braćo kako znate i kako možete, probajte se spašavati. Ja se ne predajem!” Zatim se zagrlio sa svojim zastavnicima i još dva starija vodnika, bili su iz Kraljevice, donesoše odluku da se ne će predati. Uzeše dvije bombe (“Handgranten”), aktivirali su ih i tako zagrljeni svi na mjestu poginuli. Kad su partizani to vidjeli, odmah su dotrčali do njih, razbijali im glave i gazili po njima. Nas preostalih desetak nije znalo ni kuda ni kamo krenuti, što učiniti. Bojali smo povući se u nečiju kuću. Moj razvodnik, mislim da se zvao Ivica Blašković, iz Bedekovčine, upozorio nas je kako bi partizani kad dođu za osvetu poubijali i sve ukućane. Predložio je da uniđemo u kapelu. (…) Bili su izmučeni i gladni. Partizani su ih vidjeli, zapucali i ovi su mladići mrtvi pali ispred kapele. Zatim su nastavili pucati po kapelici i vikati: “Bando, izlazite iz crkve ili ćemo je iz protutenkovskog topa razoriti!” Još su nas se bojali, misleći da imamo municije. Naš je vodnik tada rekao da nam nema druge: “Ili da se sami ubijemo ili da izađemo van. Oni su zauzeli Krašić, a sad će srušiti ovu kapelicu i ubiti nas!” On je izašao vani i rekao im: “Evo, mi se predajemo!” Zapovjedili su da jedan po jedan svi iziđemo iz kapele i odložimo oružje. Puške smo stavljali u snijeg. Prišli su partizanski vojnici i pokupili ih. Bilo nas je dvanest ili trinaest preostalih živih. Teško mi se toga sjećati. Mi smo bili samo vojska, redovita hrvatska vojska, nikakvi plaćenici, kriminalci ili narodni neprijatelji. A sada smo se suočili s ljudima koji nas očajnički mrze. Mislili smo da će nas odmah, po cesti, postrijeljati. Bili su to ljudi ponajviše s Korduna, srpske narodnosti. Jedan od partizanskih zapovjednika promrsio je odluku: “Ne ćemo im odmah ovdje presuditi, nego ćemo ih voditi za Sošice! Tamo će im 'narodni sud' presuditi.” Bili smo dobro odjeveni. Na sebi smo imali kabanice i dobru obuću. Ne zadugo. Ubrzo je slijedila naredba - skinuti kabanice i dio odjeće. Jedan ih od naših zapita, kako ćemo dalje bez odjeće i obuće? Jedan mu partizan odvrati: “Vama više ništa ne treba. Vi idete u jednu jamu. Tamo ćete imati komfor. Ne će vam biti ni zima ni vruće.” Belinić, Bulat i družina Nikad prije nisam čuo za tu jamu niti je ikada itko o njoj preda mnom govorio. Bili smo izmoreni i izmrcvareni. Dvije noći nismo oka sklopili. Izdržali smo, jer smo bili mladi. U najboljim godinama. Dvadeset do dvadeset i dvije godine. Povezali su nas debelom žicom dvojicu po dvojicu. Još smo imali obuću na nogama. Bila je nedjelja. Narod je polazio na misno slavlje. Naši su nas neprijatelji natjerali doći blizu crkve. Vikali su da smo razbojnici, “Pavelićeva banda” i sl. Mislili su tu upriličiti nekakav narodni sud. A narod je suosjećao s nama, plakao i bježao. Nitko se nije obazirao na njihove pozive da nas dođu izrugati, popljuvati i pokazati prema nama prezir i izreći prijekor. Vodili su nas dva po dva, vezane žicom. Svih povezanih, vojnika i civila, koje su optužili da su podržavali vezu s nama, iz Krašića i drugih okolnih sela, bilo (…) Uz jaku njihovu pratnju, svrstali su nas vezane dva po dva u kolonu. Odredili su da se kolona kreće preko Hruškovca, Prekrižja, Begova brda, Oštrca do Sošica. Došli smo u Sošice kasno navečer. Podijelili su nas u dva dijela: jedan dio nas smjestili su u podrum spaljenog samostana, a drugi dio u ruševnu, spaljenu školu. Tu smo bili jedan dan. Dolazili su nam pojedini partizanski provokatori, vrijeđali nas i cinički nas pitali da li znamo kamo idemo i što nas čeka. Mi smo samo šutjeli. Rekli su nam da smo svi osuđeni na smrt, jer smo pružali otpor partizanima u Krašiću i zato da ćemo svi bez razlike, bili ustaše, bili domobrani ili civili, svi da ćemo biti strašno kažnjeni. Na to je jedan naš zastavnik, koji je bio ranjen, rekao da nismo mi napadali njih, nego da su oni napadali nas, a mi smo samo branili Krašić. Čim je to izgovorio, već mu je bila zapečaćena sudbina. Pred nama su ga izgazili i potom ubili. Sutradan su nas dotjerali na sajmište, pred “narodni sud”. Bili smo iscrpljeni i izgladnjeli. Oni su u međuvremenu dovodili ljude iz Radatovića i drugih tobožnjih “partizanskih” sela i pripremali ih da poput nahuškane rulje viču na nas riječi presude: “Ubiti! Ubiti”. Gađali su nas čim su god stigli ili iščeprkali ispod snijega: drvlje, kamenje i sl. Najprije se na pozornicu popela Milka Kufrin, rodom iz Okića. Popeli su se i njezin muž Rade Bulat, Lutvo Ahmetović i drugi. 'Narodni je sud' najprije prozvao poručnika Ivana M. iz Duge Rese. Nije imao ni trideset godina. Vjerojatno je netko od članova “suda” gajio neprijateljstvo prema njemu. Nama naočigled su ga ubili, rekavši prije toga da će njega zamijeniti i da će njegovi doći po njega. Kakva varka! Dok je prostrijeljen padao na zemlju, posljednjim je snagama raširio ruke i uzviknuo: “Živjela Hrvatska!” Čuo sam kasnije da su njegovi došli po njega i preuzeli ga u lijesu. Zatim se na pozornicu, zapravo stara kola, popeo Marko Belinić. Pročitao nam je presudu koja je glasila: 'U ime naroda Žumberka osuđeni ste na smrt! Svi bez razlike. Na pomilovanje nemate pravo i presuda se ima izvršiti još danas!" Do tu nas je bilo nešto preko tri stotine. Nakon pročitane presude, gordo je silazio s pozornice, a među nama je nastao strašan muk. Svi smo se jednostavno sledili. Sa mnom je bio svezan jedan mladi čovjek imenom Jure, iz nekoga žumberačkog sela, i reče mi: “Mijo, sada je sve gotovo. Ni sam drag Bog nam ne može više pomoći!” Ja mu odvratim: “Još nam je i preostalo samo to da se možemo Bogu moliti!” Bilo je tu i domaćih žena koje su molile naše oslobođenje. Zaklinjale su ih da nismo ništa krivi, da smo služili redovitu vojsku, da su oni nas napali, a mi da smo se branili, kako je velika šteta i grjehota ubiti tako mlade ljude. Nije pomoglo, dapače su im zaprijetili, ako nastave govoriti, da će i njih povesti s nama u Jazovku. Ponavljam, ja nisam znao gdje je ni što je to Jazovka. Bilo je oko pola jedanaest kad je “Narodni sud” donio presudu. Prilazili su nam zatim partizani i partizanke, obilazili nas redom i skidali još na nama preostalu odjeću i obuću. Rugali su nam se da ćemo samo zamijeniti odjeću i obuću. Ova da će dobro doći njihovim borcima koji su slabo odjeveni i obuveni. Snijeg je bio do koljena, temeratura oko -17 C. Kad su izuli čizme, spontano sam izustio pitanje: “Druže, a kako ću ja sad dalje bos i polugol po toj studeni”. On mi je posrdno odgovorio: “Ti, slušaj! Ne ću ti reći drug, nego bandit! Tebi i ne treba više obuća. Vi ćete gore u jami imati posebno primjeran komfor. Ne će vam biti zima ni vrućina!” To se i dogodilo. Mi smo se zagonetno pogledavali, pa ja upitam uza me vezanog vojnika: 'Pa kakva je to jama, gdje ćemo mi svi, nas preko tristo, moći biti smješteni?' Partizanski stražar koji nas je nadzirao čuvši moj upit zlurado dobaci: 'Imamo mi mjesta za sve vas i za još više od vas!' Osjećao sam pojačani umor. Srećom sam imao na nogama debele zimske čarape koje mi je izvezla već pokojna moja sestra Bara. No, više od hladnoće mučila me neizvjesnost. Ubrzo je k nama, uz jako njihovo osiguranje i noževima na puškama, pristupio jedan od njihovih komandanata. Mislio sam da je ta jama negdje gore daleko, u Svetoj Geri ili je to nekakvi zavoj u koji će nas tu nedaleko Sošica pobacati. Razmišljao sam i o tome da možda gore već stoji neka njihova jedinica koja će nas ubijati kako budemo dolazili. Izdao je zapovijed da kolona krene prema Jazovki. Uz nas i iza nas kretala se jaka stražarska pratnja. Bio je to uistinu put u nepoznato. Iznad sela bila je kržljava šuma. Bosi smo hodali po debelim, zaleđenim, nanosima snijega. Oči još ništa nisu zapažale, a tijelo se sleđeno kretalo prema maloj uzvisini. Kada smo došli na predviđeno mjesto, do otvora jame-ponora, Jazovke, zaustavili su kolonu. Magla se počela dizati i tako smo svi gledali strahote neljudskog postupanja s nama. Meni je Bog dao tu milost da nisam bi među prvim u koloni, već na njenom začelju, u najzadnjem redu. Netko je od partizanskih vojnika, krvnika, povišenim i važnim glasom izdao zapovijed ili obavijest: 'Sada će početi likvidacija i možete gledati kako se to radi! Kako će biti s prvima, tako će biti i s posljednim. Nijedan neće umaći!' To se skoro i dogodilo. Nismo drhtali od straha samo mi. Vidio sam drhtanje i nelagodu također kod pojedinih njihovih stražara koji su pazili na nas. Bio je to jezovit čin. Oko pola dva sata otpočelo je klanje i masovno ubijanje. Oni iz prvih redova kolone prvi su zaklani. Naši neprijatelji nisu htjeli trošiti municiju, a željeli su izbjeći i to da se u naselju čuje pucnjava, pa su noževima klali deset po deset naših ljudi i bacali ih u jamu. Naši su vojnici morali prići ili bili prisilno dovedeni dvojica po dvojica, vezani, odvojeni po desetinama, i svaki je bio nožem zaklan u vrat. Jedan bi od partizana koljača žrtvu povukao za kosu prema naprijed, a drugi bi joj zabio nož u zatiljak. Neke su ubijali bajunetom. Nisu odmah bili mrtvi, nego su se po snijegu koprcali i mučili. Sav je snijeg bio krvav. Ja sam bio jako preplašen i stalno sam se molio Bogu da mi pomogne. Koljači su pokraj sebe imali nekoliko ljudi koji su poubijane i polumrtve skupljali i balaci u jamu, a oni bi u međuvremenu klali drugih deset. Bilo je strašno čuti kako bi, kad bi pri bacanju u jamu zapazili da je još neka žrtva živa, govorili jedan drugome: 'Nek' se unutra koprca, imat' će dovoljno mjesta!' Uskoro se počela spuštati noć. Preostalo nas je još 20 do 30 živih. Tada se iznenada, iz smjera Sošica, pojavio njihov kurir, jašući na konju. Na komadiću papira donio je nekakvu poruku. Dosavši blizu jame zavikao: 'Prekini! Prekini! Dosta! Što je ubijeno, ubijeno je!' Dok je on to vikao, krvnici su odlučili zaklati još četiri para i govorili da ih još mogu poklati koliko oni hoće. Kada su prestali, ostalo nas je oko dvanaest osuđenika, šest pari. Supatnik koji je sa mnom bio vezan u par, reče mi kako će nas sada za ukras i sprdnju objesiti na neki hrast. Na sreću se to nije dogodilo. Nas preostale od klanja svezane su vratili u selo i zatvorili u jednu bivšu gostionu: 'Kod Radića'. Tu smo bili cijelu noć zatvoreni. Stražu pred vratima do ujutro su čuvali neprijateljski raspoloženi stražari. Pitali smo se što čekaju? I dokle? Čuli smo riječi stražara te se stisnuli u kut. Bila su to dvojica koljača koje sam vidio kod jame. Imali su crvene marame oko vrata, s oznakom srpa i čekića. Oko pojasa zadjenuše još svježe okrvavljene noževe, a krvlju naših ljudi bila im je natopljena odjeća i poprskane ruke. Jedan od njih nam je dobacio: 'Hajde vi ustaše, recite, koji je od vas ustaša!' Rekli smo da takvih tu nema i da smo u vojsku došli pozivom. Nisu nas dirali. Za dan-dva odredili su nas za rad u njihovoj bolnici, da njegujemo njihove ranjenike, jer smo bili bolje uvježbani od njih. Kad su nam zabilježili naše osobne podatke, rekli su nam ovako: 'Ako ikad, igdje i za sto godina budete rekli što je bilo, opet ćete otići gore i tamo ćete umirati osam dana'. Četvoricu zarobljenika odveli su u nepoznato mjesto, a meni i još trojici povjerili su brigu o ranjenim Slovencima i drugim dovezenim vojnicima. Najvećim djelom bili su to partizani ranjeni u borbama oko Metlike ili po Žumberku, osobito oko Kalja i odruguda. Koliko smo mogli mi smo se o njima brinuli, ložili vatru u starinskim pećima i dr. Radili smo pod strogim nadzorom jednog njihovog čovjeka naoružanog automatom. Bili su u strahu da mi ne poduzmemo štogod protiv kojega od ranjenika ili izvan kuće, ili pokušali pobjeći. Zaprijetili su nam da će nas u pokušaju bijega opet odvesti i baciti u Jazovku. A nije mi bilo do bijega. Odvraćali su me od toga i pomisao na veliku daljinu od Sošica do Slavetića, a po velikoj studeni i snijegu. Bilo je previše rizika, a uspješan ishod vrlo upitan. U tim mislima bi mi protjecalo vrijeme, ali sam se svako večer molio Bogu da me izbavi iz toga pakla, ako je moguće. Ako ne, salijetale su me i pomisli da se ubijem, kad bih imao oružje pri ruci. Malo je nedostajalo da to učinim, vrlo malo. Psihološko stanje i duševne muke koje sam proživljavao slamale su me i sigurno ne bih izvršio nešto nepromišljeno bez krajnjeg razloga i očaja. U tim okolnostima izdržao sam od Tri kralja do Svijećnice (2. veljače 1943.). Bilo je mukotrpno, a vrijeme je sporo prolazilo. Zavladali su nepovjerenje i šutnja nikoga ništa nisam se ufao pitati, nikome tjeskobe nisam mogao izreći, morao sam se uvući u sebe. Poznatoga nisam susretao ni od rodne kuće glasa primio. Moji su mislili da sam već ubijen, bačen u jamu. Partizani su zaveli takav teror nad stanovništvom da se nitko ni od mojih nije ufao doći u Sošice i pitati za moju sudbinu. |
NAČELA HRVATSKOG USTAŠKOG POKRETA
|
§ 1. Hrvatski narod je samosvojna narodna (etnička) jedinica; on je narod sam po sebi, te u narodnostnom pogledu nije istovjetan s ni jednim drugim narodom, niti je dio pleme bilo kojega drugoga naroda. § 2. Hrvatski narod ima svoje izvorno poviestno ime HRVAT, pod kojim se je pojavio u davno poviestno doba, pod kojim je prije 1.400 godina došao u današnju svoju postobinu, te pod kojim živi sve do danas. To ime ne može i ne smije zamieniti ni jedno drugo ime. § 3. Svoju današnju postojbinu učinio je hrvatski narod već u pradavna vremena svojom DOMOVINOM, u njoj se trajno nastanio, s njome srastao i dao joj izvorno i naravno ime HRVATSKA. To se ime ne može i ne smije zamieniti ni jednim drugim imenom. § 4. ZEMLJA, koju je u pradavno doba hrvatski narod zaposjeo, te koja je postala njegovom domovinom, prostire se na više pokrajina, koje su imale svoja posebna pokrajinska imena dielom još prije dolazka Hrvata, dok su druga pokrajinska imena nastala poslije, nu sve te pokrajine sačinjavaju jednu JEDINSTVENU DOMOVINU HRVATSKU, te nitko nema prava, da ikoju od tih pokrajina svojata za sebe. § 5. Hrvatski je narod došao u svoju domovinu Hrvatsku kao podpuno SLOBODAN NAROD i to u vrieme seobe naroda VLASTITOM POBUDOM, te je tu zemlju osvojio i svojom za uviek učinio. § 6. Hrvatski je narod u svoju domovinu Hrvatsku došao podpuno IZGRADJEN (organiziran) ne samo obiteljski, nego i vojnički, te je odmah po dolazku osnovao svoju vlastitu DRŽAVU sa svima obilježjima državnosti. § 7. Svoju vlastitu državu Hrvatsku, osnovanu već onda, kada su mnogi drugi narodi živjeli još podpuno nesredjeno (neorganizirano), hrvatski je narod održao kroz sve vjekove pa do konca svjetskog rata, a nije je se, kao ni prava na nju nikada a ni koncem svjetskog rata bilo kojim činom bilo kojom zakonitom odlukom odrekao ni to svoje pravo na koga drugoga prenio. Tek mu je koncem svjetskog rata tudjinska sila spriečila, da dalje vrši svoja VRHOVNIČKA (suverena) prava u vlastitoj svojoj državi u Hrvatskoj. § 8. Odstranivši putem ustanka tudjinsku silu sa svog narodnog i poviestnog područja, hrvatski je narod oživotvorio svoje pravo vrhovničke (suverene) vlasti podpuno samostalnu i NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU. On imade pravo tu svoju vrhovničku vlast proširiti na cielo svoje neprekinuto narodno i poviestno područje. Hrvatski narod ne vežu nikakve medjunarodne niti državopravne obveze iz prošlosti, koje nisu u podpunoj suglasnosti s ovim načelima pa se na njih u svojoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj niti ne obazire. § 9. Hrvatski narod ima pravo na sreću i blagostanje kao cjelina, a isto takvo pravo ima i svaki pojedini Hrvat kao član te cjeline. Ta sreća i to blagostanje mogu se oživotvoriti i ostvariti za narod kao cjelinu i za pojedince kao članove cjeline jedino u posve samostalnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa stoga ona ne smije i ne može biti sastavnim dielom u ni jednom obliku ni jedne druge države niti ikakve druge državne tvorevine. § 10. Hrvatski narod ima svoje vrhovničko pravo (suverenitet), po kome on jedini ima vladati u svojoj državi upravljati sa svim svojim državnim i narodnim poslovima. § 11. U hrvatskim državnim i narodnim poslovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne smije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda. Isto tako ne smije o sudbini hrvatskoga naroda i hrvatske države odlučivati ni jedan strani narod ni država. § 12. SELJAČTVO JE TEMELJ I IZVOR SVAKOGA ŽIVOTA, PA JE KAO TAKAV PRVI NOSILAC SVAKE DRŽAVNE VLASTI U HRVATSKOJ DRŽAVI. I kraj toga svi staleži hrvatskoga naroda sačinjavaju jednu narodnu cjelinu, budući i ostali staleži u hrvatskom narodu, čiji su članovi pripadnici hrvatske krvi, imaju ne samo svoj korijen i porijeklo, nego i trajnu obiteljsku vezu sa selom. Tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, taj u devetdeset slučajeva od stotine nije hrvatskoga porijekla ni krvi, već je doseljeni stranac. § 13. Sva tvarna (materijalna) i duhovna dobra u hrvatskoj državi vlasničtvo su naroda, te je on jedini vlastan njima razpolagati i njima se koristiti. Prirodna bogatstva hrvatske domovine, napose njezine šume i rude ne mogu biti predmetom privatne trgovine. ZEMLJA MOŽE BITI VLASTNIČTVO SAMO ONOGA, KOJI JE OBRADJUJE SAM SA SVOJOM OBITELJI, TO JEST SELJAKA. § 14. Temelj svake vriednosti jest samo rad, a temelj svakog prava jest dužnost. Stoga u hrvatskoj državi rad označuje stupanj vriednosti svakoga pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnosti narodnog blagostanja. Nitko ne može imati nikakvih posebnih prava, nego svakom samo dužnosti prema narodu i državi daju pravo na zaštićen život. § 15. Vršenje svih javnih dužnosti (funkcija) vezano je za odgovornost. Svatko, tko u ime naroda države vrši javne poslove bilo kakve vrste, odgovara sa svojim dobrom i sa svojim životom za sva djela propuste. Nu dužnost i odgovornost prema cjelini imadu biti temeljem i svakoj djelatnosti u posebničkom (privatnom) životu svakog pojedinog člana hrvatskoga naroda. § 16. Težište ćudoredne (moralne) snage hrvatskoga naroda leži u urednom i vjerskom obiteljskom životu, njegova gospodarska snaga u seljačkom gospodarstvu, zadružnom životu i prirodnom bogatstvu hrvatske zemlje, obranbena snaga u sredbotvornim (organizatornim) i prokušanim vojnim vrlinama. Prosvjetni kulturni napredak hrvatskoga naroda temelji se na prirodnoj narodnoj darovitosti i prokušanoj sposobnosti na polju znanosti, prosvjete i umjetnosti. Industrija, obrt, kućno rukotvorstvo i trgovina imaju biti ruka pomoćnica sveukupnom seljačkom i obćem narodnom gospodarstvu. Te grane života imaju biti polje častnoga rada i vrelo dostojnoga života radnika, a ne sredstvo gomilanja narodne imovine u rukama glavničara (kapitalista). § 17. Skladno gojenje, promicanje i usavršivanje svih narodnih vrlina i grana narodnoga života zadaća je svih pregnuća javnoga rada i državne vlasti kao takve, jer one daju podpuno jarnstvo obstanka, vjekovnog bivstvovanja i blagostanja sadašnjih i budućih pokoljenja i cjelokupnog hrvatskog naroda, te obstojnosti i sigurnosti Nezavisne Države Hrvatske. Dano u Glavnom Ustaškom Stanu dne 1. 1933. i dne 16. travnja 1941. Poglavnik: DR. ANTE PAVELIĆ, v. r. Dakle ovo je popis kao što vidimo izvornih Ustaških načela,kao što sam rekao kroz određeno vrijeme proći ću na stranici cijelu tematiku vezanu uz NDH i HUP i ostale tematike vezane uz Hrvatsku povijest 20 stoljeća. ZA DOM SPREMNI!BOG I HRVATI! |
USTAŠKI USTAV
|
Donosim vam Ustaški ustav: I. Zadaća pokreta Točka 1. Ustaša, hrvatski osobodilački pokret, ima zadaću, da svim sredstvima, pa i oružanim ustankom, oslobodi ispod tuđinskog jarma Hrvatsku, da ona postane potpuno samostalna država na cijelom svom narodnom i povijesnom području. Tučka 2. Kada taj cilj bude postignut, ustaški će pokret braniti svim sredstvima državnu samostalnost Hrvatske i narodnu osebujnost hrvatskog naroda, te se boriti zato, da u hrvatskoj državi uvjek bude vladao samo hrvatski narod te da on bude potpunim gospodarom svih stvarnih i duhovnih dobara u svojoj zemlji, napredno i pravedno uređenoj u duhu Ustaških Načela. II. Sustav pokreta Točka 3. Ustaša, hrvatski oslobodilački pokret, sastoji se od: Rojeva, Tabora, Logora, Stožera i Glavnog Ustaškog Stana. Roj je Ustaška jedinica u pojedinom selu. Tabor je Ustaška jedinica na području jedne uprave općine. Logor je skup svih Tabora na području jednog upravnog kotara. Stožer je skup sviju Logora na području jedne župe (županije ili oblasti). Cjelokupni pokret Ustaše usredotočen je u Glavnom Ustaškom Stanu, koji upravlja svim poslovima, što se odnose na cjelokupni pokret i oslobodilački rad. Točka 4. Na čelu Roja stoji Rojnik, na čelu Tabora Tabornik, na čelu Logora Logornik, na čelu Stožera Stožernik, a na čelu Glavnog Ustaškog Stana Poglavnik. Tabornike, Logornike i Stožernike imenuje i rješava dužnosti po odredbi Poglavnika Glavni Ustaški Stan, a Poglavnika biraju ustaše utemeljitelji, odnosno po ispražnjenju Glavni Ustaški Stan. Točka 5. Glavni Ustaški Stan sačinjavaju Doglavničko vijeće i Pobočnički zbor. Doglavnike, njih najviše dvanaest na broju, te Poglavnike pobočnike, njih najviše sedam na broju, imenuje i rješava dužnosti Poglavnik. Točka 6. Uz bok tabornika, logornika i Stožernika imenuje Glavni Ustaški Stan po odredbi Poglavnika do šest tabornih, logornih, odnosno stožernih pobočnika za obavljanje pojedinih grana poslova, koji se u dotičnoj jedinici ukazuju potrebnim, a te poslove izvrše oni po nalogu dotičnoga tabornika, logomika, odnosno stožernika. Točka 7. Glavni Ustaški Stan imenuje po odredbi Poglavnika prema potrebi stručne osobe, te im opredjeljuje čin i službu, koju imadu izvršiti u Taboru, Logoru, Stožeru, Glavnom Ustaškom Stanu, u pokretu uopće, te u ustanku i izvađanju ustaških djela napose. Točka 8. Glavni Ustaški Stan imenuje po odredbi Poglavnika i posebne ustaške dužnosnike i povjerenike, kojima se povjeravaju po potrebi naročiti poslovi. III. Članstvo Točka 9. Ustašom može postati svaki Hrvat, koji je sposoban za ustašku borbu, koji je potpuno odan temeljima ustaških načela, spomenutih točkama 1. i 2. ovoga Ustava, te je spreman na sebe preuzeti i izvršiti sve odredbe i naloge, koje mu izdaju ustaške vlasti i pretpostavljeni. Članom ustaškoga pokreta prestaje se biti samo razrješenjem dužnosti i otpustom, koji daje Glavni Ustaški Stan po odredbi Poglavnika. Točka 10. Dužnosti su članstva: a) Polaganje ustaške prisege; b) Neizbježivo izvršavanje svakog rada, svih dužnosti, svih naloga i odredaba, te vršenje odgovornosti, kako je to sve sažeto u načelima Hrvatskog Ustaškog pokreta i ustaškoj prisezi. Svaki rad i svako vršenje dužnosti, kako pojedinih Ustaša tako i sviju ustaša zajedno, a napose i svakoga dužnosnika časnika temelji se na dužnosti, odgovornosti i neizbježivom izvršenju odredaba i naloga, što je sve sažeto u ustaškoj prisezi. IV. Prisega Točka 11. Prisega, koju ustaše polažu glasi: «Zaklinjem se Bogom svemogućim i svime, što mi je sveto, da ću se držati ustaških načela i pokoravati se propisima te bezuslovno izvršavati sve odredbe Poglavnika, da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati i nikome ništa odati. Zaklinjem se, da ću se u ustaškim redovima boriti za izvojevanje samostalne države Hrvatske i sve učiniti, što mi Poglavnik naloži. Zaklinjem se, da ću jedanput izvojevanu hrvatsku državnu samostalnost i hrvatsku narodnu slobodu u ustaškim redovima čuvati i braniti. Ako se ogriješim o ovu prisegu, svjestan si svoje odgovornosti za svaki svoj čin i propust, ima me po ustaškim propisima stići kazna smrti. Tako mi Bog pomogao! Amen!» V. Ustaška stega Točka 12. Stegovnu vlast u ustaškom pokretu vrše nadležni ustaški dužnosnici prema posebnim naputcima i uz odobrenje Glavnog Ustaškog Stana. Sudovanje vrši posebni ustaški sud, što ga za svaki pojedini slučaj postavlja po odredbi Poglavnika Glavni Ustaški Stan, a osudu izvršuju naročito za to na isti način postavljene ustaše. Poglavnik će po potrebi u toj kao i u svim drugim stvarima svoje ovlasti prenijeti na kojega od svojih pobočnika ili inih dužnosnika. VI. Zaglavne ustanove Točka 13. Glavni Ustaški stan će po odredbi Poglavnika imati potrebne propise, o postrojavanju ustaških tvorba, o novačenju i polaganju prisega, o ustaškoj izobrazbi za borbu, o odori, opremi i o naoružanju, o stezi, radu i vršenju službe te o svemu, što se odnosi na ustaški pokret i djelatnost. «Ovaj ustaški Ustav sačiniše i vlastoručno potpisaše ustaše utemelitelji u Zagrebu dne. 7. siečnja 1929.» |
